Mozak s jajima, sila koja se ne zaustavlja i poklonjeni dres...

U četvrtak je na bjelovarskom Starom groblju u obiteljsku grobnicu položena urna s posmrtnim ostacima neponovljivog Albina Vidovića. Čovjeka koji je, po riječima profesora Željka Seleša, tvorca bjelovarskog rukometnog čuda, još za života postao legenda. U emotivnom oproštaju od Albina trener Seleš se na komemorativnom skupu Albinu "obratio" riječima da je bio najjači rukometaš, kojeg su upravo zbog nadljudske snage, ali i poštenja, cijenili svi. Ponajviše protivnici. 

- Albine, hvala ti za sve što si napravio, a napravio si nemjerljivo. Bio si najiskreniji igrač kojeg sam poznavao i zato su te mnogi iskorištavali. Nisi se nikad ni na koga izvlačio, uvijek si štitio slabije i bio na strani istine. Bio si sila koju nitko nije mogao zaustaviti. Imao si snagu kakvu je rijetko tko posjedovao i to su svi respektirali - kazao je u profesor Seleš.

Govorio je i o Albinovim velikim utakmicama, poput one iz 1973. godine, kad su rukometaši ORK Partizana u njemačkom Dortmundu igrali svoj treći finale protiv tadašnjeg moskovskog MAI-a. Bjelovarčani nisu uspjeli obraniti titulu europskog rukometnog prvaka, osvojenu godinu dana prije, u susretu protiv domaćeg Gummersbacha. Iako je momčad Željka Seleša bila desetkovana protiv Moskovljanima, koje su godinu dana prije porazili u polufinalu, Partizanu su, kako se drhtavim glasom na rubu plaća prisjetio Seleš, nijanse nedostajale da zadrži nalete MAI-a, koji je bio gotovo reprezentacija ondašnjeg Sovjetskog Saveza. Bez trojice reprezentativaca, nakon "rata" za svaku loptu, Rusi su slavili 26-23. No u tom velikom rukometnom dvoboju Albin je bio kralj večeri jer je 14 njegovih lopti završilo iza leđa protivničkih golmana, što još nitko nije nadmašio. 

Kako je kazao Seleš, teško da će ga netko i prestići, jer on je u toj utakmici igrao za četvoricu. Kako svi rekordi padaju, tako će i ovaj Albinov netko nadmašiti. Pitanje je vremena. No teško da će ga netko dostići po ljudskim kvalitetama. One se danas sve rjeđe susreću u stvarnom životu. Pripadaju više prošlosti. Potpisnik ovog teksta pamti kad je došao iz Čehoslovačke, gdje je 1964. godine s reprezentacijom Jugoslavije osvojio zlato. Bio sam klinac iz susjedstva i pitao ga za neki dres. Dao mi je upravo taj, crveni dres s brojem četiri u kojem je osvojio zlato. Samo mi, prema kojima se ponašao poput brižnog oca i prijatelja, možemo prosuditi njegovu veličinu. Takav je i ostao. Uvijek me pitao o školi, kasnije mi pomagao oko posla... Kad sam dobio prvu plaću, pozvao sam ga na piće, a on me odveo u trgovinu da si kupim obuću i odijelo, a piće je platio on. Nisam izuzetak. Puno će Bjelovarčana posvjedočiti o njegovoj nesebičnosti. Uostalom, i Milan Lazarević, nekadašnji igrač Crvene Zvezde i Albinov suigrač u osvajanju olimpijskog zlata iz 1972. godine, nakon komemoracije mi je u kratkom razgovoru rekao:

- Nikad mu ne mogu zaboraviti kad je stao u moju obranu u trenutku kad me jedan rukometaš na reprezentativnom okupljanju pokušao fizički napasti. Iako je bio bolji s tim suigračem, rekao je da sam u pravu. To mi je ostalo za čitav život, jer bio sam novi u reprezentaciji, a on je stao na moju stranu. Naravno, nije došlo do fizičkog sukoba, jer svi su znali da s Albinom nemaju nikakve šanse. 

Takav je bio neponovljivi Albin Vidović, zasigurno jedan od najvećih rukometaša koji se rodio na prostorima bivše države. Volio je rukomet u kojemu su frcale iskre, gdje su prolazili samo oni koji su imali "mozak s jajima". Tu je bio nenadmašan. Po povratku iz Münchena rekao je kako je to zlato velika stvar, ali da ga neće promijeniti. Nakon dva dana vratio se u svoju zubarsku ambulantu u Velikom Trojstvu, gdje je radio sve do 2008. godine, kad mu je zbog šećera amputirana noga.