Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
6 komentara

Neuništivi Božo: Zbog hrvanja kožu sam ribao brus-papirom

BOŽO STARČEVIĆ U tjedan dana s temperaturom od 39,5 spremio se za EP i uzeo medalju, Rus mu je priznao da je trebao u finale olimpijskog turnira u Riju, a obožava "sparinge" sa sinom i odlazak na vrh Velebita

Foto: Privatna arhiva, Igor Šoban/PIXSELL
6 komentara

Ponekad se hrvanje čini kao težak fizički rad. Sve je teško, misliš da to nema smisla. Ali shvatiš da sve što je teško vrijedi, kao i s onima koji se popnu na Mount Everest. Ne čeka ih nagrada, ali neizmjerno su sretni, kaže nam olimpijac Božo Starčević (30).

Hrvanje je njegov život čak 20 godina, a zadnjih šest-sedam borac koji živi u zagrebačkom Lučkom, oca Tome i majke Mace iz Pazarišta kraj Gospića, ubire plodove napornog rada.

- Od osme godine trenirao sam gimnastiku, a s 10 sam prešao na hrvanje. Zadnje dvije-tri godine sam u svjetskom vrhu. Treba minimalno 15 godina napornog, intenzivnog rada i kontinuiteta, uz sreću i Božju pomoć da ne bude ozljeda, da biste došli na taj nivo - kaže nam Božo dok mu znoj klizi niz čelo nakon treninga u dvorani "Tvornica šampiona” na Zagrebačkom velesajmu.

POGLEDAJTE KAKO TRENIRA BOŽO:

Od malena je u hrvačkom klubu Metalac. Doduše, počeo je kao gimnastičar u Sokolu s Mariom Možnikom, ali ubrzo je shvatio koja je njegova prava ljubav.

- Došao me je gledati na trening hrvanja, bio je u onim hlačama s crtama, samtericama. Trener mu je rekao: "Hajde, probaj", a ovaj mu je dobacio: "Nemam opremu". I proba on, zadavi jednog, drugog, trećeg i on mu kaže: "Sinko, ti moraš hrvati". Već idući tjedan nastupio je na hrvačkom turniru u Sloveniji i jedini iz kluba osvojio medalju pobijedivši u najlakšoj kategoriji -28kg Ivana Lizatovića, uz kojega danas trenira. Doduše, više nisu u istoj kategoriji - prisjeća se godinu dana stariji brat Nikola, koji je danas trener u hrvačkoj reprezentaciji.

I magistar je kineziologije, kao i brat Božo, koji je također povremeno trener, savjetuje mlađe dečke u klubu.

- Zadnjih nekoliko godina osjećam da im trebam dati savjete što se tiče hrvanja. Vidim i te popratne sadržaje - škola, cura, obitelj, problemi... Onda ih ja usmjeravam. Oko 90 posto njih neće biti vrhunski, ali sve koji su ostali dugo u hrvanju uvijek je to vraćalo na pravi put. Uvijek su dobivali pravi savjet ili pomoć. Mi smo velik klub, ima nas 50-ak odraslih i uvijek se netko nađe iz nekog područja koji može pomoći.

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Trenerskim se poslom sad isključivo bavi brat Nikola.

- Uvidio sam da nisam potencijal za zapaženiji međunarodni rezultat pa sam odlučio posvetiti se školovanju i treniranju brata. Krenulo je to iz ljubavi i hobija. Naše priče totalno su isprepletene - govori nam Nikola i dodaje:

- Kao klinci smo se tukli, ali bio je to normalan dio odrastanja. Više je to bilo neko poluhrvanje, a ne udaranje šakama. Naravno da ponekad uđemo u neki konflikt, ali dobro se slažemo. On je lik koji zrači pozitivnom energijom. Opće poznato u hrvačkom svijetu je da mu je najjača karakteristika glava. Kad je najteže i kad je najveći pritisak, kad ga svi gledaju, on je najbolji. Najgore mu je kad nema izazov, kad ima protivnika koji je, po nekim procjenama, lošiji od njega, ne ide 100 posto. A kad ide s olimpijskim pobjednikom ili prvakom svijeta, onda je to "milijun" posto. Pogotovo ako je neka nepravda, obožava to i to ga privlači. To mu je zaštitni znak.

Božo se također prisjetio odrastanja uz starijeg brata i čestih "sparinga".

- Tukli smo se kao mali do 10. godine, on je bio veći i 15-20 kilograma teži. Bio je onako deblji, a ja mali i onda je bio jači od mene, srušio me. Držao me na podu, a ja sam bio toliko ljut da bi se on digao i bježao u sobu. Ja bih lupao po vratima, a on se nije usudio otvoriti ih jer je znao da sam ljuta neman koja dolazi, haha. Imao sam taj žar u sebi, uvijek sam bio ljutit, a trener koji je došao iz Bjelorusije Igor Petrenka rekao je zanimljivu stvar: "Za hrvača je jako bitna snaga, izdržljivost, kondicija, ali i trpjeti dosta veliku bol. Bol treniranja, proces teških treninga, ali i da ostavi srce na strunjači". Ja imam žar, a što se tiče trpljenja, kažu dečki da dosta kukam. Uvijek kukam, ali na kraju sve napravim - nasmijao se Božo. Foto: Privatna arhiva/pixsell

 

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Brat Nikola izvukao ga je iz teške situacije 2013. godine, kad je bio u praktički bezizlaznoj situaciji i umalo digao ruke od hrvanja.

- Imao je herniju diska i bio na granici odustajanja. Cura ga je ostavila, nije imao ni za čačkalicu jer je godinu i pol bio bez stipendije, ležao je u krevetu s temperaturom 39,5 šest dana prije Europskog prvenstva - kaže nam Nikola Starčević.

Boži su tad rekli da ne ide u Baku iako je pobijedio konkurente.

- Kaže on meni: "Niks, ima li ovo smisla?". I u tom trenutku zvoni mobitel. Zvao ga je Pero Panić, nekad član stručne komisije saveza, i kaže: "Boži, buš išel na Prvenstvo Europe?". Kaže ovaj: "Pa kako sad to?". -"Pa Žugaj se ozlijedil, rebro mu je puklo, ideš?". Odgovori: "Idem". Poklopi slušalicu i kaže: "Niks, pa ja imam temperaturu 39,5, da znaju, prekrižili bi me. Ja mu kažem: "Ma ne, medalja 100 posto!" Nazvao sam ženu koja je magistra farmacije, dobio sam antibiotik bez recepta. Rekao sam mu: "To piješ!" - prisjetio se Nikola i nastavio:

- Počeo je uzimati to, skidati kile. Uvjeravao sam ga cijelu noć, pričali smo do 3 ujutro, točno se sjećam. Govorio mi je da ne može, ali rekao sam mu da mu je to prilika života. Ode on na to prvenstvo, izvuče dobar ždrijeb. Svi su me zvali: "Niks, medalja, medalja!". I on se stvarno vratio s medaljom, kao treći u Europi. I kaže: "Pa nikad nisam bio lošiji, bio sam na 70 posto". Ali nevjerojatno, to mu je jedina medalja. Bio je peti na svijetu i na Olimpijskim igrama, a jedinu medalju osvojio je kad je bio najlošije spreman. Prošlo je šest dana od poziva do natjecanja.

- Da nisam išao na prvenstvo, tko zna bih li ostao u hrvanju, ali uvijek postoji put. Da se sam borim protiv sebe, siguran sam da bih pobijedio, bio bi to lagani trening-meč.

Da je imao pošteno suđenje na Olimpijskim igrama u Riju, oko vrata bi imao najmanje srebro jer je u polufinalu turnira do 75 kg grčko-rimskim stilom "tuširao” Rusa Romana Vlasova i trebao pobijediti, ali suci mu nisu priznali zahvat. Na kraju je izgubio i tu i borbu za broncu i teško se pomirio s tim.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

- Puno mi je to puta prošlo kroz glavu. Iako sam odmah bio svjestan, nakon pet minuta, što se dogodilo i da ću se najvjerojatnije cijeli život toga sjećati. Naravno da bi mi bilo drago da sam uzeo tu olimpijsku medalju, ali Bog je htio ovako. To je moj put, a zašto je to tako? Neke stvari se dogode da iz njih stvari krenu nekim drugim tijekom. Tako sam i ja počeo drugačije razmišljati. Imam za primjer kolegu iz druge reprezentacije koji je osvojio puno više medalja od mene na svjetskoj razini, neću reći uz kakvo suđenje on to jest osvojio, a uz kakvo ja nisam. Možda je on danas zbog toga drugačija osoba, možda sam ja. To je tako, ne mogu reći da je to ni pozitivno ni negativno nego je to tako trebalo biti - ističe Božo i dodaje:

- Odmah smo se, nakon Olimpijskih igara, sreli na doping-testu, taj isti dan. Bio je sav sretan, ušao je, vidio me i ušutio. Svi su ušutjeli. Dobro se snašao, zagrlio me, rekao mi: "Ti, moj drug, ti mene zadušil". Što bi značilo: "Ti si moj prijatelj, ti si mene ugušio". Poslije toga vidjeli smo se i na Svjetskom prvenstvu. Priđe mi, da mi ruku, pogleda me uz puno poštovanja. Ali što ja imam od toga, ništa! Vidim na njemu da je svjestan da je u tom trenutku izgubio, ali to suci nisu htjeli vidjeti i priznati jer on zaista jest najbolji sportaš Rusije, ne samo hrvač. Ima velike lobije iza sebe. Svjestan je da ja nisam mogao pobijediti u toj borbi, ali žao mu je što se to tako dogodilo.

Zbog hrvanja je prošao štošta, čak je nagovorio brata da ga ozlijedi.

- Kad je prvi put pobijedio Žugaja, išao je na to prvenstvo s 20 godina, a ovaj je imao 25. On je bio aktualni treći u Europi, sve govori da nema šanse. On si je napisao na papir: "Imam najbolji parter na svijetu, najbolju stojku, ja sam najbolji. Pobijedit ću Žugaja". I čitao je to svako jutro i svaku večer. Imao je neki kožni lišaj, mi to zovemo šuga. Ne smiješ s tim nastupati. I kaže: "Uzmi brusni papir i poderi kožu. I ja uzmem, tamo-vamo, nastane krasta. I on ode na prvenstvo i zvekne ga! To je kad imaš cilj, ne može te ništa omesti - prisjetio se Nikola.

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Iako su u hrvanju udarci zabranjeni, ozljede se događaju.

- Nema ni poluga, gušenja... Nema namjernih udaraca, sudac to sankcionira. U borbi se zna dogoditi da se slučajno lupimo glavom o glavu, da pukne arkada, ugrizi se isto dogode u borbi. Naravno, ne može ti ništa od toga biti. Ako se i dogodi, to je vrlo rijetko, jednom na 1000 slučajeva. Ozljeda ima puno manje nego u nogometu i košarci jer mi smo ipak na toj strunjači. Ozljede su minimalne.

Koliko novca treba uložiti u hrvanje i koliko se isplati, upitali smo Božu.

- Jeftin je to sport što se tiče ulaganja. Dijete može trenirati boso i u nekakvom dresu, kasnije treba kupiti hrvačke tenisice. Ali novac koji možete početi dobivati od hrvanja nije izgledan u skoro vrijeme. U drugim sportovima netko može biti dobar s 18-20 godina. U hrvanju je jako teško prije 22., 23., ja bih rekao tek oko 25., 26. postaješ dobar borac. Kad to postaneš, onda ćeš osvojiti neku medalju. Bit ćeš u Hrvatskoj vojsci, dobiti stipendiju od Zagrebačkoga športskog saveza, Hrvatskoga olimpijskog odbora, kluba. I onda, uz to, neka Bundesliga... U tom trenutku netko bi rekao: "Pa Božo, ti OK zaradiš, nekakve dvije prosječne hrvatske plaće". Ali treba doći do tog nivoa. Ako će se netko baviti hrvanjem radi novca, onda je bolje da ne ide u to jer je to jedna velika ljubav i odricanje. Bude li netko zbrajao novac, sigurno će odustati puno prije toga.

Velika su mu potpora supruga Irena i sin Grgur (2).

Novi sparing partner! :)

Objavljuje Božo StarčevićPonedjeljak, 28. kolovoza 2017.

- Žena je svjesna da je to moj posao. S godinama su se stvari promijenile, sad imamo i dijete pa vidim i druge stvari. Konstantno sam umoran, pa kad supruzi kažem da moram ići i na masažu, zna se naljutiti. Ali moram, trening je čisto mučenje za nekoga tko ne razumije. Hrvanje je jedan od sportova s najviše utroška energije - rekao je Božo i nastavio o "spariranju" sa sinčićem:

- Mali je energija živa! Trči po kući, a kad mene vidi, moram trčati s njim. Vuče me za ruku da trčimo poslije treninga. Došao sam poslije odrađene tri borbe na Zagreb Openu i ulaska u finale, ujutro sam morao opet na vagu skidati kile. Obukao sam doma neku deblju trenirku, s njim sam trčao po kući i skinuo još 200-300 grama. Kažu dečki: "Bit će hrvač". Ja im kažem: "Ma neka bude što god hoće". Sigurno će probati hrvanje, bilo bi glupo od mene da mu zabranjujem, ali i glupo da ga guram. On će toći na tu stručnjaču, probat će. Ali ako će biti za to, neka proba - kaže Božo, koji voli, kao i Nikola, skoknuti do svoje Like:

- Odem ponekad do prijatelja Dane Conjara koji drži hotel u Gospiću. prekrasno mi je to. Sjednem u auto, autoput je dobar, dođeš dolje za nekih sat i pol, dva. Dobro se spava, a zaletim se za 20 minuta na vrh Velebita, pogled na more... Znam gore, na uri - prijelazu, gdje se vidi, ima za naložiti vatru jedan dio. Pa izvor rijeke, gdje se koristi voda za Velebitsko pivo, to je prekrasno vidjeti. Ima špilja u Perušiću, stvarno puno tih lokacija. Uživam u Lici i kažem ljudima da bih volio živjeti dolje, ali svjestan sam da svaki mali grad i sredina s malo ljudi nose neke probleme koje grad nema, a imaju svoje prednosti - kaže Božo.

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Velika mu je želja izboriti Olimpijske igre u Tokiju iduće godine pa, bude li sreće, uzeti medalju i ispraviti nepravdu iz Rija. Prije toga treba odraditi Europsko prvenstvo pa izboriti normu na SP-u u rujnu.

- Da se gleda svjetska ljestvica i da ide prvih 15, ugurao bih se. Ma i među prvih sedam, osam. Ali kriterij nije to, nego na SP-u moraš biti među prvih pet. Možda nekom ne zvuči teško, ali kad ti dođeš na natjecanje u kojem u jednom danu moraš imati četiri pobjede, i sutradan još jednu, i ako ti se slučajno dogodi da imaš težak ždrijeb, da nije tvoj dan, da ti se nešto dogodi... Neki kažu: "Pa ako i ne uzmeš normu, dat će ti 100 posto opet pozivnicu". Ja rekoh: "Zašto?" Kaže: "Pa pogledaj kako si dobro othrvao Rio. Ja kažem: "Možda mi baš zbog toga neće dati pozivnicu, da ne bi opet bilo problema" - našalio se Božo, koji s bratom, unutar hrvačkog kompleksa na Zagrebačkom velesajmu, drži i teretanu:

- To je mala, funkcionalna teretana, brat i ja to smo uredili. kod nas nema članova da se dođeš učlaniti pa ono "Došao sam izgubiti masti oko struka". Imamo dosta ozbiljne vježbače, imamo nekakvu košarkašku ekipu Gorice, ragbijaši dolaze kod nas... Sam naziv govori: "tvornica šampiona". S tim da stvaramo šampione u hrvanju, a iz drugih sportova, tko dođe tu, uvijek će moći dobiti vrhunsku kondicijsku pripremu.

Iako većinu vremena provode u Zagrebu, Lika čini važan dio života braće Starčević.

- Ličani imaju dobar stav za borilačke sportove i sportove snage općenito. Tamo je prva stvar kad se upoznaš s tim: "Jesi li ti jaki?". Ako nisi jaki, nisi muško. To je takvo uvjerenje i plodno tlo za hrvanje - kaže Nikola.

To nam je tlo dalo sjajnu i složnu hrvačku braću.

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Naši partneri pišu
Message