Od Ante Palaverse do Zlatka Dalića: Poniznost kao vrlina...

I posebno je važno da nas je to podsjetio mladac iz regije u kojoj kao turist možeš proboraviti i dva tjedna, plaćati osrednju pizzu koliko u Španjolskoj košta izvrsna hrana od predjela do deserta i vrhunskog vina, prije nego nabasaš na prvog ljubaznog radnika u turizmu. Posebno je važno da nas je to podsjetio mladac iz kluba koji predugo čeka naslov, a dugo je drugi i u prvenstvu transfera.

Moj je dojam da se poniznost u Hrvatskoj često pogrešno prevodi kao podređenost ili inferiornost. Ako si ljubazan, znači da si slabiji. Ako si ponizan, znači da nečega nisi vrijedan, da znaš gdje ti je mjesto u hijerarhiji, a nije da se za to mjesto baš laktare. Kao da ponizan treba biti samo simpatičan suparnik kojemu je suđeno da izgubi. Uveliča nečije slavlje. Netko tko će poslužiti samo da bi onaj bolji igrajući s njim, poigravajući se s njim, pokazao što zna.

Smatram da je dobru definiciju poniznosti djelom dao Zlatko Dalić. Ne uzoholiti se. Pobjeđuješ velike suparnike, a nisi bahat. Poniznost je sjajno definirao vjerojatno najbolji hokejaš svih vremena, Wayne Gretzky, koji se nije odbijao potpisati navijaču ni nakon što se doslovce raspao, rasplakao jer više ne može izdržavati pritisak. Bokšić je tu bio dobar. Njegov se otac pitao hoće li mu mali biti dovoljno dobar za Zmaja. Mali je postao najbolji na svijetu, ali nije odletio. Poštujući sve poniznost krasno definira Federer.

Ne zaboravljajući odakle je potekao, ne jureći preskakati razvojne faze, želeći ostati u Hajduku i vratiti dio duga, poniznost krasno definira i primjerom pokazuje kako se treba ponašati i Palaversa. U vrijeme kad se Hajdukovi navijači, bez ironije, i to je uspjeh, umjesto na tribini među sobom tuku demokracijom, dobro je da netko djelom pokaže što sve možeš postići, a tek je počeo, ako si ponizan.