Svi su slavili, a onda je netko (nažalost) Joeu dao mikrofon

Lijep je datum taj 19. studenoga u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije. Dvaput je toga dana Hrvatska izborila nastup na velikom natjecanju!

Pokretanje videa...

03:37

Luka Modrić, promocija autobiografije

Najprije je 2003. u Ljubljani u i te kako čupavim dodatnim kvalifikacijama za Euro Barićeva družina zahvaljujući akcije Šokote i strijelca Prše pobijedila Sloveniju 1-0, te nakon maksimirskih 1-1 četiri dana ranije ipak uspjela pronaći put do Portugala.

Dado Pršo je zabio u 61. minuti, samo dvije minute nakon što je Igor Tudor dobio drugi žuti karton. No, kockasti su s igračem manje obranili prednost pola sata.

Za Sloveniju su igrali Zahovič, Ačimović, Rudonja, Pavlin, Čeh..., a vodio ih je Bojan Prašnikar, dok je Otto Barić izveo ovaj sastav: Pletikosa - Srna, R. Kovač, Tudor, Šimunić (od 52. Babić) - N. Kovač, Rosso, Živković, Rapaić (od 68. Tomas) - Pršo (od 75. J. Leko), Šokota.

A deset godina kasnije u sastavu kockastih i dalje su bili Pletikosa, Srna i posljednji put - Josip Šimunić.

Da, bio je to slavni uzvrat dodatnih kvalifikacija za SP u Brazilu, prije točno šest godina pobjeda kockastih nad Islandom u Maksimiru 2-0 (nakon 0-0 u Reykjaviku) i Joeova proslava s mikrofonom, uz "Za dom" s navijačima.

- Oduvijek sam to želio napraviti. Nisam baš imao puno vremena to napraviti. Naši navijači su nas danas bodrili, svaka im čast jer bez njih mi ne bismo tako dobro igrali. Bojim li se kazne? Onda bi trebali malo bolje povijest pročitati. Ja se ne bojim, nisam ništa pogrešno radio. Ja navijam za svoju Hrvatsku, za svoj dom i ako to nekome smeta, onda je to njihov, a ne moj problem - rekao je nakon utakmice.

Šimunićevo pjevanje ubrzo je odjeknulo svijetom puno više od hrvatske pobjede. A čim su Fifinim glavešinama prenijeli što je Joe radio i kakve to konotacije vuče, Fifa je bila rigorozna: suspenzija na deset natjecateljskih utakmica i 30.000 eura. Da ne bi netko pomislio kako hrvatska država tolerira koketiranje s fašizmom (iako je bilo sudskih slučajeva u kojima taj pozdrav nije kažnjen), i hrvatski ga je sud kaznio, s 25.000 kuna.

Krenula je Joeova pravna bitka, njegov odvjetnik, njemački Hrvat Davor Prtenjača, trudio se dokazati da je "Za dom" stari hrvatski pozdrav, kojeg su ustaše samo preuzeli, pozivao je kao svjedoke i neke tadašnje hrvatske ministre, ali Fifa je ostala ustrajna da je Šimunić izazivao rasnu mržnju. Odbila je žalbu, kao i Sportski arbitražni sud CAS, čime je Joe, nakon 105 utakmica u kockastom dresu i pet velikih natjecanja, definitivno izgubio nadu da će nastupiti na SP-u u Brazilu.

Peticiju podrške Šimuniću potpisalo je oko 300.000 ljudi, ali Visoki prekršajni sud u Hrvatskoj također je odbio žalbu na onih 25.000 kuna kazne, kao i Ustavni sud, a tek nakon što je i Europski sud za ljudska prava odbio razmatrati Jospovu žalbu, iscrpio je sve mogućnosti. I u listopadu 2014. kao igrač Dinama završio karijeru.

''Šimunić kao poznati nogometaš i uzor mnogim navijačima morao je biti svjestan mogućeg negativnog utjecaja tog provokativnog uzvika na ponašanje publike i trebao se suzdržati'. 'Ustaški pokret nastao je iz fašizma te se temelji na rasnoj mržnji, a uzvikivanje 'Za dom spremni' manifestacija je rasističke ideologije'', piše u obrazloženju sudsko vijeće ESLJP-a.

- Nakon utakmice su me pitali bojim li se kazne. Rekao sam im da očito nemaju pojma o hrvatskoj povijesti. Nakon toga su se svi urotili protiv mene. Nisam napravio ništa loše. Ako oni nisu sretni zbog toga, to je njihov problem. Svi igrači su stali iza mene. Nisu mogli vjerovati što se događa. Rekli su mi da je sve to glupo. Rekao sam im da se ne brinu i da se ne upliću u to. Pokazao sam patriotizam. Kad igramo za Hrvatsku igramo za hrvatski dres i svi pokazujemo koliko volimo našu zemlju. Nikad nisam poželio zbog toga što sam napravio, ponosan sam na to i nikad to ne bih povukao. Mnogi su mi rekli da im je žao što nisam išao u Brazil. Ali ovo je jedan od najboljih načina za završiti karijeru i sretan sam zbog toga - govorio je Šimunić za croatiansports.

U međuvremenu je prošao i obiteljsku tragediju, postao pomoćnik izbornika Ante Čačića, pa izbornik U-19 reprezentacije, te je ove godine za Jutarnji list priznao:

- Nisam imao namjeru nikoga povrijediti. Novac je u ovom slučaju nebitan, pitanje je časti, pravednosti i ljudskosti. To nadilazi sve troškove sudskih postupaka. Moja pravna borba je borba za čast. Odgojen sam u multietničnoj sredini, nikad nisam imao problem međukulturalnosti. Nisam isključiv i ne dopuštam nikome da mi lijepi takve etikete, pa iako bio i autoritet suda.

- Mikrofon sam uzeo jer sam osjećao potrebu slaviti s navijačima nakon našeg velikog uspjeha. Ja sam slavio pobjedu, pobjedu Hrvatske. Naše su emocije bile na vrhuncu. Nisam bio svjestan implikacija jer ja nisam dugo živio u Hrvatskoj i nisam osjećao takvu podijeljenost oko nekih pitanja, pa bili oni i “Za dom spremni”. Dakle, vrlo jasno: ja nisam slavio fašizam, nacizam ili bilo koji totalitarizam. Slavio sam Hrvatsku. Bio sam uvjeren da je to ispravan način. Danas shvaćam da ima dosta onih koji smatraju da je to bio pogrešan način.

- Kada je počeo rat u Hrvatskoj, dobio sam na poklon majicu HOS-a i s tom majicom sam išao na demonstracije ispred australske vlade zajedno s tisućama australskih Hrvata da bi Australija priznala Hrvatsku kao neovisnu državu. Tek nakon te večeri na Maksimiru naučio sam da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav koji se koristio više puta tijekom naše povijesti. To su mi rekli naši povjesničari. Ja sam rođen 1978. i moja asocijacija s tim pozdravom je vezana isključivo za Domovinski rat. Kao što bi pravnici rekli, sve je bilo iz nehata, a ja kažem sve je bilo iz ljubavi prema Hrvatskoj. Nisam se osjećao izdan, ali sam se jako razočarao, ne toliko u zemlju, nego u sustav i pojedince. Da mogu vratiti vrijeme, danas bih vikao “Hrvatska, Hrvatska”. Ja sam odgojen u drugom sustavu vrijednosti. Kada sam se ja rodio, vi ste bili u Jugoslaviji i pjevali “Hej, Slaveni”, a moja je himna uvijek bila “Lijepa naša”. Ja nisam živio i radio u komunizmu. Moj odgoj je Hrvatska. Ako je grijeh voljeti Hrvatsku, taj ću teret nositi cijeli život.

Da se vratimo na utakmicu odigranu prije točno šest godina: bila je to vjerojatno najbolja Kovačićeva partija za Hrvatsku, a Mandžukić je skrivio sasvim nepotreban crveni karton već u 38. minuti, zbog čega je propustio otvaranje SP-a protiv domaćina Brazila.

Golove su Islandu zabili Mandžukić u 27. i Srna u 47. minuti, a Niko Kovač tada je na teren poslao sastav: Pletikosa - Srna, Ćorluka, Šimunić, Pranjić - Rakitić, Modrić (od 89. Lovren), Perišić; Kovačić (od 74. Rebić) - Olić (od 80. Jelavić), Mandžukić.