On je veći od Rima, a danas je rekao svoje posljednje zbogom

San svakog dječaka koji šutira loptu po prašnjavim cestama i rosnim livadama je zaigrati za svoj klub jednog dana. Klub svojeg djetinjstva, klub koji je više od samog brenda, znaka, boje ili pripadnosti. A što se događa kada se jedan čovjek izdigne i postane više od kluba? Kada jedan čovjek ima veću moć od... Pape?

Onda se on zove Francesco Totti i Princ je Rima. Legenda kaže da je vremešni Francesco zaboravio kako izgleda centar Rima. Jer priča ide da je prestao odlaziti u središte 'vječnog grada' zbog svoje popularnosti. Jednostavno nije mogao prošetati ulicom glavnog talijanskog grada, a da ga netko nije zaskočio i zatražio autogram.

A to se nerijetko pretvorilo u pravu hordu ljudi koji su krenuli opsjedati najboljeg igrača kojeg su ikada imali. Koji je u Romi proveo čitav život.

U Romu je došao u dobi od tek nekoliko godina gdje je zaigrao za Primaveru, mladu momčad Rome. Bio je običan dječarac s odličnim vještinama, a siluetu budućeg sebe gledao je pod svjetlima Olimpica vraćajući lopte dečkima koji su za njega predstavljali ono što je on sam danas nekim drugim klincima. Put od sakupljača lopti do ikone. Uzduž i poprijeko.

Debitirao je u dobi od 16 godina davne 1993. godine. Prije 24 godine upisao je debitantski nastup pod palicom Vujadina Boškova i pobjedi 2-0 protiv Brescie, a godinu kasnije pod vodstvom Carla Mazzonea upisao je i prvi gol.

Nema što nije osvojio... Od naslova prvaka Italije do kupa i Superkupa. Osvojio je Svjetsko prvenstvo 2006., a na Euru 2000. igrao je u finalu. Oba puta je uvršten u najbolju momčad prvenstva. Zlatna kopačka 2007., najstariji je strijelac u Ligi prvaka u povijesti, drugi je najbolji strijelac Serie A u povijesti s 250 golova, pet puta je proglašen najboljim talijanskim igračem...

Toliko je velik da su rimske novine po prvi put u povijesti promijenile ime samo njemu u čast. "Il tempo di Totti". Kao uvertira u neku famoznu Verdijevu operu.

Danas je odigrao svoju posljednju utakmicu u Romi, posljednji put je kao gladijator pred prepunom arenom grizao i čupao da bi izvukao živu glavu. A čast svjedočanstvu kultnog događaja imao je i naš stručnjak Ivan Jurić. Rasterećena Genoa stigla je na Olimpico odigrati Tottijevu posljednju utakmicu u karijeri. "Vučica" je pobijedila 3-2. Fešta je bila potpuna.

Iako Olimpico prima preko 70 tisuća ljudi opet je ostao poneki dječak suznih očiju i isprljanog Tottijevog dresa koji nije mogao biti na tribini. Iako prima 70 tisuća duša, kultni Olimpico bio je premalen.

Za sigurnost Olimpijskog stadiona u Rimu brinulo je 750 zaštitara i preko 1000 policajaca dok je na njemu trajala fešta kakvu prijestolnica prvih naznaka modernog društva ne pamti.

Sve je bilo podređeno njemu i Rim je nekako usporio korak. Kao da cijeni te zadnje trenutke Tottijeve pripadnosti. Kao da se potajno nada da je sve samo privid i da je Totti u svojim dvadesetima. Duge plavušne kose i mlađahnog dječačkog lica...