Poljud pust ko 1991.: Pucali su na nas, čuvali smo ga po troje

Sablasno pusti Poljud... Kao da se vrijeme zaustavilo, da ispred sebe ne vidite prelijepo zdanje, simbol života i radosti, nego otužnu fotografiju iz neke davne prošlosti. Tek rijetki šetači ili rekreativci koji na brzinu i u tišini protrče podsjetnik su da je sve ovo skupa ipak tužna stvarnost, da je stadion stvarno pust, da su zamrle sve aktivnosti...

S Poljuda su od početka prošlog tjedna povučeni zaštitari koji su ga čuvali, njihov posao sada odrađuju zaposlenici Hajdukove radne zajednice koji dežuraju po 12 sati jednom u 15-20 dana, kad na njih dođe red. Posla baš i nema, a i monitori nadzornih kamera kao da prikazuju fotografije a ne snimke u živo... Sve stoji... Na Poljud ne dolazi gotovo nitko, čak ni poštari, a dežura se samo za slučaj nužde.

Većina zaposlenika rade kod svojih kuća, naravno, oni koji mogu i imaju što raditi. Jedan od rijetkih koji dolazi na stadion par dana u tjednu je predsjednik Marin Brbić, koji valjda želi u miru pronaći najbolje rješenje za klub u trenutnoj situaciji. Teško da bi itko želio biti danas u njegovoj koži, kad su se najveći konkurenti odlučili na rezanje plaća.

Brbić za sada neće povlačiti slične nepopularne poteze, čekat će koliko god bude moguće, a priopćenje koje je odaslao potvrdilo je i ranije informacije kako će, ako i bude prisiljen na rezove i uštede, pokušati koliko je to god moguće zaštititi zaposlenike, one koji primaju najmanje. Uostalom, svi ti vrijedni ljudi koji rade u klubu već su jednom podijeli teret krize, na početku prvog Brbićevog mandata 2012. godine radili su i bez plaća, nakon toga dugo primali minimalac..., sve dok se klub nije izvukao iz krize. Njihova uloga u spasu kluba često se zapostavlja i zaboravlja.

Osim Brbića i dežurnih, na Poljud dolaze tek radnici koji održavaju travnjak. No i oni u manjim grupama, drže se daleko jedni od drugih i obavljaju tek najnužnije radove kako bi travnjak bio spreman kad ovo zlo jednom prođe, i kad se igrači opet vrate svakodnevnim aktivnostima. Koncem prošlog tjedna ispražnjen je i klupski restoran, sve zalihe hrane koje bi se mogle pokvariti donirane su udruzi MoSt koja brine o splitskim beskućnicima, jer su svi svjesni da bi ovo moglo potrajati.

Tužna je ovo i neuobičajena situacija, ali ne i nikad viđena, naime, nešto slično događalo se već na početku Domovinskog rata, od listopada do prosinca 1991. godine, samo što je tada, za razliku od danas, neprijatelj bio i te kako vidljiv i poznat. Ostatci ostataka onoga što se nekad zvalo JNA, zabarikadirani u ratnoj luci Lora, znali su s vremena na vrijeme i zapucati prema stadionu, koji su i tada čuvali zaposlenici, po trojica u smjeni, u uniformama...
 
- Imali smo nekakve tri stare puške koje smo ostavljali jedni drugima kad bi predavali smjenu. Bilo nas je petnaestak, Frane Lučić, Dasen Smoje, Ante Grgić, Juko Strinić, Marinko Božiković, Duje Bilić, Nikola Perkušić, Igor Gršković... - nabrajao nam je u jednom davnom razgovoru legendarni maser Hajduka Domeniko Sisgoreo, čak se ni on više nije mogao sjetiti svih imena.

- Nismo smjeli biti na porti zbog toga što je porta Poljuda preblizu ulazu i okrenuta prema Lori. Bili smo u prostoriji na ulazu na travnjak i s vremena na vrijeme obilazili stadion. Po trojica u smjeni, nije nas ni moglo biti više kad smo imali samo tri puške. Bili smo svjesni da ne možemo obraniti stadion ako oni krenu iz Lore na nas, ali očito ni oni nisu znali koliko nas ima, tako da nisu ni pokušavali.

Pitanje je je li u pitanju bio strah, no činjenica je da su u nekoliko navrata ranije uniformirani policajci i vojnici dolazili na Poljud i tražili da Hajduk vrati srebreni trofej kupa, koji je osvojen golom Alena Bokšića u Beogradu protiv Crvene Zvezde u svibnju 1991. godine, dakle svega par mjeseci ranije... Hajdukov ekonom Juko Strinić dugo je skrivao taj vrijedni trofej, koji je na koncu vraćen u vitrine Poljuda gdje stoji i danas kao podsjetnik na ta vremena.
- To mi je najdraža utakmica, znali smo gdje idemo, puni ponosa nosili crni flor za poginule redarstvenike i pobijedili kasnijeg prvaka Europe – otkrio je Sisgoreo i otkrio kako čuvanje stadiona nije bila baš bezopasna zadaća svjedoče i brojne rupe od metaka ispaljenih iz Lore, od kojih su neke i danas vidljive na zapadnoj strani Poljuda.
- Pucali su po nama iz Lore, ali smo i mi uzvraćali, čisto da znaju da nas ima i da smo tu. Tko zna, možda ih je to i odvratilo da ne pokušaju ući na stadion.

Kad se JNA povukla iz Splita Sisgoreo se priključio gardi u kojoj je proveo nešto više od godinu dana, a onda je demobiliziran na traženje Hajduka, koji je trebao iskusnog maser za Ligu prvaka... Danas je kući sa svojom obitelji, čeka i on da ovo zlo prođe i da se svi skupa vratimo u normalu. Ovih dana puno pitanja ostaje bez dogovora, a jedno od najčešće je kad će sve ovo skupa proći. Za mjesec, dva..., svi se nadamo što prije. Opet će se igrati nogomet, opet će Poljud biti mjesto života i radosti. Vjerovali su u to Sisgoreo i njegovi suborci kada su šetali pustim Poljudom u listopadu 1991., moramo vjerovati i mi danas...