Mandžo u pionirima: Što ću biti kad odrastem? Pa nogometaš!

Ima jedan igrač koji trči i bori se cijelu utakmicu, uvijek je prvi na svakoj lopti, čovjek koji se nikada ne predaje. Tko vam je prva asocijacija na ovaj opis? Pretpostavljamo da znate. Njegovo ime je Mario Mandžukić.

Pokretanje videa...

00:52

Video: 24sata/pixsell

Mandžo protiv Atalante (1-1) je opet briljirao. Od njega su se protivnici odbijali kao čunjevi, svaki skok je bio njegov, a onda je stigao zabiti i sjajan gol i osigurati svojoj momčadi remi. Mnogi bi rekli pa tko je ovaj mladić, odakle mu toliko snage, a on danas puni 33 godine. A samo nekoliko dana prije podignuo je još jedan trofej kao najljepši mogući poklon.

U svakoj momčadi u kojoj god je igrao bio je neprikosnoven i jedan od glavnih igrača, a uvijek toliko osporavan i kritiziran. To je njemu bila 'hrana' i motiv da bude još uporniji i još bolji.

Srebro za pamćenje

A u to smo se uvjerili 2018. godine u Rusiji kada je Mandžukić odigrao turnir karijere. S osmijehom na licu i trncima po tijelu se i dan danas sjetimo njegovog gola protiv Engleske za 2-1, kako je to samo bio lijep osjećaj. Nema tko toga dana nije proslavio tu pobjedu na ulicama diljem Hrvatske. Ponos i sreća bili su neizmjerni, a ako je itko zaslužio taj gol to je bio Mario Mandžukić. Toliko opovrgavan, a uvijek među boljima na terenu. No da krenemo ispočetka.

Mario Mandžukić rodio se 21. svibnja 1986. godine u Slavonskom Brodu. Mario je počeo igrati nogomet sa šest godina u Ditzingenu u Njemačkoj, gdje se obitelj preselila početkom rata 1992. godine. Zadržali su se tamo do 1996. 

- Vratio sam se onda u Marsoniju, u mlađe pionire, gdje je bio trener Damir Ruhek, koji mi je stvarno pomogao u daljnjem školovanju i osnovnim stvarima. Stvarno je dobar trener. Prošao sam sve uzraste u Marsoniji od mlađih pionira do seniora i bio sam na posudbi u Želji godinu dana, što mi je dobro došlo. Sad sam tu u seniorima, gdje se trudim i dajem sve od sebe da igram - govorio je mladi 19-godišnji Mandžo u arhivskoj snimci iz siječnja 2005. godine koju je nedavno objavila Slavonsko-brodska televizija.

'Treneru, kad odrastem bit ću nogometaš'

- Bio je sitniji i niži od ostalih dječaka, ali vrlo izdržljiv. Kako smo imali loše igralište, igralo se na lešu, znao sam ih od stadiona BSK do rekreacijskog stadiona, udaljenog 2,5 km, poslati da trče ako žele. A ja bih automobilom povezao čunjeve i lopte - pričao je 2014. godine Damir Ruhek koji mu je bio prvi trener nakon povratka u Brod.

- Mario, bez obzira što je bio sa starijim godištem, uvijek je bio među prvom trojicom koji bi stigli do terena na kojem smo trenirali. Na testovima se vidi da je Mario s 11 godina 3350 metara trčao za 12 minuta. Za nekoga tko ima samo 11 godina to je zaista fantastičan rezultat. Mnogi ni tad ni danas u to nisu vjerovali - ispričao je Ruhek.

Ruhek je Mandžu u pionirima Marsonije isprobao na raznim pozicijama.

- Igrao je libera kao zmaj. Stavljao sam ga na desnog veznog, što je također dobro odigrao. Jednom, u Požegi igramo sa Slavonijom i u prvom poluvremenu vodimo 3-0. Mandžo je kao bočni dao dva gola jer su mi se obje špice na toj utakmici ozlijedile. I nisam nikoga imao naprijed, pa na poluvremenu kažem Mandži: ‘Igraš centarfora’. I on se tri-četiri puta nađe u zaleđu, promaši dva zicera i ne zabije gol. Poslije utakmice mi priđe. Pitam ga: ‘Što je, Mandžo, što trebaš?’ A on će: ‘Treneru, došao sam reći da vam ja nisam za napadača’ - priča Ruhek, koji je uvijek hvalio Mandžukićevu.

Mali Mario Mandžukić je znao što želi - postati profesionalni nogometaš. Kad je Ruhek proveo anketu među djecom, na
pitanje što će biti kad odrastu svi su pisali da će biti trgovci, automehaničari, doktori i slično.

Samo je Mandžo napisao - nogometaš.

- Rekao sam mu: ‘Nisi odgovorio na pitanje, napisao si ‘nogometaš’ a ne neko zanimanje. A on kaže: ‘Sve sam ja ispunio. Ja ću biti nogometaš kad odrastem’.

Ćiro ga prozvao đilkošem

Naporni rad i trud su mu se ubrzo isplatili, a nekoliko mjeseci kasnije doveo ga je Zagreb. Odigrao je tamo 51 utakmicu i zabio 14 golova, no to je bilo razdoblje kada je još gradio svoju karijeru, ali ta borbenost je bila očita. Jednu sezonu trenirao ga je i trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević koji mu je dao nadimak koji je obilježio njegovu narav.

- On je bio moj omiljeni đilkoš (mangup). Nikada nisam imao problema s njegovim ponašanjem - rekao je Ćiro o Mandži.

Za njegov igrački uspon zaslužni su očeva genetika i naporan rad. Nakon Kranjčevićeve, Mandžukića je put prvo vodio samo nekoliko tramvajskih postaja dalje, do Maksimira, a potom u Njemačku.

Ondje živi Marijeva sestra, zbog čega je od svih ponuda izabrao Wolfsburgovu i svijetu po prvi put pokazao što sve može i umije. Nakon Eura 2012. godine i sjajnih igara u 'vukovima' završio je u Bayernu, kojem je golom u finalu i sjajnom igrom donio naslov prvaka Europe protiv Borussije Dortmund 2013. godine. S njima je osvojio dvije Bundeslige i dva njemačka kupa.

Prvi je put na Svjetskom prvenstvu zaigrao 2014. u Brazilu. Zbog crvenog kartona kojeg je zaradio u kvalifikacijama morao je propustiti uvodnu utakmicu protiv Brazila. U sljedećoj protiv Kameruna odmah je zabio dva gola, ali preko Meksika nismo mogli.

Mandžukić je zatim 2014. promijenio klub i prešao u madridski Atletico. Ondje se zadržao samo godinu dana, ali dovoljno da osvoji Superkup protiv Reala. Sljedeće sezone prešao je u Juventus i tu je počela njegova talijanska krunidba. Navijači su ga vrlo brzo zavoljeli zbog velike borbenosti i postao je prava ikona kluba. Vrlo brzo se snašao i počela je prava berba naslova, a osvojio je 4 naslova prvaka i 4 talijanska kupa.

Gol za sva vremena

Kruna njegove karijere bila je 2018. godina i Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Bila je to nevjerojatna u kojoj je 'đilkoš' napokon dobio priznanje. Zabio je na prvenstvu tri gola, a posebno je bio važan bio onaj protiv Engleske (2-1) u polufinalu Svjetskog prvenstva. Bila je to erupcija oduševljenja, more radosnih suza zbog tog čovjeka. Nema te osobe koja u Hrvatskoj nije pobjedu proslavila na otvorenom, to su dani koji zauvijek ostaju u pamćenju i kojih se uvijek rado prisjećamo. Donio nam je povijesno finale gdje je Hrvatska poražena od Francuske 4-2. No nitko nije previše tugovao jer nije bilo previše smisla za tim. 

Učinili su nas ponosnima, a pola milijuna ljudi na dočeku u Zagrebu dovoljan je dokaz koliko je Hrvatska tih dana bila ujedinjena. Mjesec dana nakon tog predivnog trenutka, Mandžo je shvatio da je doživio svoj vrhunac. Otišao je u reprezentativnu mirovinu nakon 11 godina, no to ljeto 2018. će zauvijek ostati u našim srcima zahvaljujući jednom đilkošu.

- Do šestog mjeseca imam ugovor u Marsoniji i zasad mi je ona na prvom mjestu. Javljaju se već neki ljudi iz Hrvatske, a bilo je i poziva iz Njemačke. Postavio sam visoke ciljeve koje na kraju želim ostvariti. Reprezentacija je isto jedan od ciljeva - rekao je Mandžukić u siječnju 2005. godine. 

Isti taj mladić koji je sanjao je nakon 13 i pol godina zabio gol koji je Hrvatskoj osigurao srebro i eksploziju emocija koja nije viđena od 1998. godine. To je i zaslužio. Od sramežljivog Marija do igračine. Napadača koji trči, zabija, asistira, ali i vraća se u obranu i uklizava na svojih 16 metara. To je Mario Mandžukić, takav je i u hrvatskom dresu, takav je i u svakom klubu. Uvijek sto posto, uvijek do kraja. Kada god se sjetimo tog gola protiv Engleske, sjetit ćemo se legendarnog Mandže.

E, pa Mandžo, sretan ti 33. rođendan i uživaj!