Ukratko, nije dobro. A od ulaganja sve počinje. Kad nema dvorana, nema djece, kad nema djece, nema baze, kad nema baze, nema ni struke, a kad nema struke, nema ni rezultata. Vrlo jednostavno makar smo još se jednom potvrdili kao iznimka koja potvrđuje pravilo i tko zna dokad ćemo...
Žalimo se da nemamo ni osnovno, da drugi odavno imaju ono što mi nećemo nikad, a ni tad, da, kaže Lino Červar, ni u Tunguziji ne postoji takav nesrazmjer očekivanja i ulaganja u sport, po kojem smo zadnji u Europi, ali, svemu unatoč, hrvatski rukomet, uz muški koji u kontinuitetu u vrhu traje skoro dva desetljeća, sad u tom vrhu opet ima i ženski koji je najbliže istom bio još tamo prošlog tisućljeća.
POGLEDAJTE VIDEO: Rukometašice za broncu
Pokretanje videa...
01:14
Prva ženska medalja, nakon europskog srebra rukometaša u Stockholmu, bila bi savršena priča za kraj godine makar je i polufinale već u tim gabaritima.
Što je, međutim, s ostalim ženskim ekipnim loptačkim sportovima? Barem onima nama najpopularnijima.
Ukratko, nije dobro. A od ulaganja sve počinje. Kad nema dvorana, nema djece, kad nema djece, nema baze, kad nema baze, nema ni struke, kad nema struke, nema ni rezultata, a kad nema rezultata, nema ni interesa. Vrlo jednostavno makar smo još se jednom potvrdili kao iznimka koja potvrđuje pravilo i tko zna dokad ćemo...
Podatak da od 1999. godine nismo imali žensku reprezentaciju u polufinalu nekog velikog natjecanja nije ništa drugo nego poražavajuć. Za još jedan "šamar osvještenja" onima koji ovo iznad mogu promijeniti, a ne žele. Ako svjetsko srebro nogometaša nije ništa promijenilo, čemu se nadati nakon polufinala rukometašica...
Odbojkašice su 90-ih godina bile europska sila s Čebukinom, Kirilovom, Osmokrović, Jelić... Na tri EP-a u nizu (1995., 1997., 1999.) bile su srebrne, a godinu nakon zadnjeg srebra izborile prve i jedine Olimpijske igre u Sydneyju gdje su igrale četvrtfinale. Tu se ta priča lagano počela zatvarati, dok smo bljesnuli na Euru 2014. kada se svijetu i Europi prvi put pokazala Samanta Fabris. S Poljak, Jerkov, Ušić, Popović, Topić preko Nizozemske, koja se kasnije pretvorila u velesilu, izborili smo četvrtfinale i osvojili peto mjesto. Godinu kasnije, pak, zadnji put vidjeli smo SP. Bilo je, istina, zadnjih godina još nekoliko bljeskova poput pobjede nad Rusijom na Euru 2015. 3-0, dok smo na prošlom u drami petog seta protiv Turske (16-14) ostali kratki za četvrtfinale.
Kada ni košarkaši ne mogu godinama napraviti ništa konkretno, što onda očekivati od košarkašica. Štoviše, one nikad nisu nastupile na svjetskom prvenstvu, a samo jednom, u Londonu 2012. zajedno s rukometašicama, jesu na olimpijskim igrama na kojima nisu prošle skupinu. Plasman na europska prvenstva podrazumijevao se jedno vrijeme, ali na kontinentalnoj smotri nismo bili od 2015. na kojem smo zbog neuspjele ekshibicije s Amerikankom Shavonte Zellous morali igrati s 11 igračica, a onda u prvoj utakmici ostali bez Ivezić i Džankić. Četiri godine ranije predvođene Sandrom Mandir Hrvatska je osvojila peto mjesto nadmašivši šesto generacije s Vedranom Grgin Fonsecom, Koranom Longin, tada već i bez Žane Lelas i Danirom Bilić koja je neposredno prije tog Eura 1999. završila karijeru. Da su, pak, na tom prije devet godina igrale ozlijeđene Anđa Jelavić i Marija Režan, da je posve spremna bila Ana Lelas, možda je Hrvatska mogla i više.
Vaterpolisti su osvojili sve, svjetski su, europski i olimpijski prvaci, a vaterpolistica do 2010. nije bilo - nigdje. Doslovno. Tada smo za domaći Euro prvi put oformili reprezentaciju kojoj je donedavno sam plasman na EP bio poput osvajanja zlatne medalje. Šest godina kasnije izborile su "Jadranske sirene" EP u Beogradu i tada je polako postajalo pod normalno da se kvalificiraju među najbolje europske reprezentacije. Štoviše, početkom godine u Budimpešti su skoro izborile i četvrtfinale. Nažalost, i dalje je pod normalno da od najboljih reprezentacija gube po 20-ak razlike... Ili, čak 1-34 od Rusije. U vaterpolu ćemo tu razinu, realno, teško ikad dostići.
I tenis možemo svrstati u ovu grupu kroz natjecanje u Fed Cupu. Makar je Iva Majoli bila Grand Slam pobjednica 1997., a Mirjana Lučić tih godina postala svjetska senzacija, makar smo u zadnje tri godine imali čak tri Top 20 igračice u Ani Konjuh, Donni Vekić i sada jedinoj Petri Martić, hrvatski ženski tenis i dalje je u Fed Cup zabiti. Lučić, doduše, iz poznatih razloga nije puno ni nastupala za reprezentaciju, dok je Majoli tada najviše pomagala Silvija Talaja, Jelena Kostanić-Tošić pa malo kasnije Karolina Šprem i maksimum je bilo četvrtfinale Svjetske skupine 2002. godine. Danas, već cijelo desetljeće, nekoliko smo stotina milja daleko od Svjetske skupine i pitanje je kada ćemo se približiti jer Martić više ne misli igrati za reprezentaciju, pa se to odrazi na Vekić koja misli da ne može sve sama, dok Konjuh zbog silnih operacija nije praktički ni igrala zadnje tri godine.
Hrvatski ženski nogomet otprilike je tamo gdje je od 2010. bio i ženski vaterpolo. S tom razlikom da nogometna reprezentacija ipak ima dugu povijest, ali u toj povijesti nikad nije izborila nikakvo veliko natjecanje niti se čini da će skoro. Ipak, s obzirom da Uefa iz natjecanja u natjecanje širi broj reprezentacija na europskim prvenstvima, možda se jednom i dogodi. No, ne zavaravajmo se. Da ćemo i u ženskom nogometu ikad biti rang Njemačke, Engleske, Nizozemske, Brazila, Francuske... Kao i s vaterpolskim slučajem (Rusija, Mađarska, Italija, Španjolska...), s ovakvim ulaganjima i infrastrukturom - nećemo.
