'Sestra je bacala dečke, to mi se svidjelo, pa sam i ja počela'

Nasreću, nastava je gotova, pa ne moram u školu kao svjetska prvakinja. Ne volim da me hvale. Dovoljne su mi čestitke pijatelja i obitelji, kroz osmijeh kaže 16-godišnja Helena Vuković.

U Čileu je postala najbolja kadetska judašica svijeta. U finalu je svladala europsku kadetsku prvakinju Somkhishvili.

- Prošlo je tjedan dana od toga... Tek kad sam se vratila u Hrvatsku shvatila sam što sam napravila. Vrlo malo sportaša može reći da je osvojilo svjetsko zlato. Lijep je to pothvat - kaže Samoborka.

Nema samopouzdanja

I ono najneobičnije u cijeloj priči, najbolja je na svijetu, a ima teškoća sa samopouzdanjem. E, to su pravi prvaci, kad prvo pobijede najtežeg suparnika, sebe same, prije nego što se popnu na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja.

- Kad sam na natjecanjima, nikad ne mogu sa sigurnošću reći da ću dobiti neku borbu. Evo, na posljednjem EP-u i Olimpijskom festivalu mladih bila sam prva nositeljica, a u konačnici sam zauzela tek peto mjesto. Očekivala sam medalju, a bila sam toliko razočarana da sam jako loše odradila borbu za broncu - priznala je Helena, koja je problem sa sampouzdanjem odlučila riješiti mentalnim treninzima.

- Od rujna prošle godine radim s doktoricom Vesnom Hude. Svaka dva tjedna odlazim k njoj i to mi puno pomaže. Vježbama disanja mogu se riješiti nervoze i napetosti prije borbi. A rad s njom pomaže mi i u školi. Premda manjak samopouzdanja u školi najbolje riješim učenjem - kaže Helena.

I to joj zasad uspijeva. Odlična je učenica Gimnazije “Lucijan Vranjanin”, a ove jeseni kreće u treći razred.

Sa šest je godina prvi put došla na trening juda. Iako, prva joj je želja bila gimnastika.

- Tri godine starija sestra Katarina-Lucija trenirala je judo, pa sam često dolazila na njezine treninge. Svidjelo mi se to što može baciti i dečke na tlo, pa sam i ja počela - rekla je Helena. 
I ona je ubrzo naučila kako svladati snažnije dečke. Kad imaš talent, onda sve ide lakše, iako Helena, premda joj je tek 16 godina, dobro zna koliko truda treba za zlatnu medalju.

Uostalom, na zidu dvorane njezina kluba Profectus piše: “Danas treniraj. Sutra odustani”.

- Da, nije trebalo dugo. Na prvom treningu vježbali smo kolutove i slično, ali već za tjedan dana i ja sam bacala dečke na tlo - istaknula je svjetska prvakinja.

Ali lako je Heleni s dečkima. Najteže joj je kad je ždrijeb na natjecanjima spoji sa sestrom. Na treninzima je jedno, no natjecanja su nešto sasvim drugo.

Dogovor sa sestrom

- Ne volimo se boriti jedna protiv druge. Imamo i dogovor da jedna od nas preda borbu kad nas ždrijeb zaista spoji. Ne želimo da se ijedna od nas ozlijedi. Mislimo da je bolje tako - kaže Helena.

Pitanje je što će biti ako se jednom nađu u finalu seniorskog SP-a. Tko će tad popustiti?

- Hm, daj Bože da se to dogodi, a mi ćemo se već nekako dogovoriti tko će uzeti zlato - uz osmijeh će Helena.

Želja? Judo je olimpijski sport, pa bi ostvarenje sna bio nastup na Olimpijskim igrama.

- Za Tokio 2020. sam ipak premlada, no u Parizu 2024. možda bih se i mogla natjecati.