Subašić: Oproštajna utakmica? Može, neka to bude na Poljudu

Uoči Mundijala odlučio sam da je kraj, vrijeme da prepustim mjesto mlađima, i finale je samo bonus koji je taj kraj učinio ljepšim. Svi znamo što smo prošli da bismo došli do srebra i ono cijeloj ovoj priči daje samo poseban okvir, rekao je Danijel Subašić nakon oproštaja od reprezentativnog dresa.

Da se nešto sprema, dao nam je naslutiti još u Rusiji. Jednom je zgodom ipred nas zagrlio dugogodišnjeg suigrača i pričuvu u Hajduku i reprezentaciji Lovru Kalinića, namignuo nam i rekao:

- Dosta je bilo, tu je brat Lovre, sad je na njega red da preuzme...

Odluku je donio davno prije prvenstva, no ipak je uzeo malo vremena da još jednom promisli o svemu.

Brodom na Kornate

- Moja odluka nema veze s odlukama Čarlija i Mandže. Da su oni ostali, svejedno bih se povukao. Jednostavno je tako ispalo da smo jedan za drugim objavili da se opraštamo. Moji najbliži su znali da je ovo kraj, pogotovo moja Antonija. Nakon Rusije i svih onih fantastičnih dočeka otišli smo malo brodom uživati po Kornatima, još jednom sam dobro razmislio i zaključio da sam donio pravu odluku. Dao sam sve što sam mogao, vrijeme je za mlađe. Dugo sam bio u reprezentaciji, ušao sam na mala vrata, a evo, izlazim na velika. Bilo je svega, i lijepih, i ne tako lijepih trenutaka, ne žalim ni za čim, a Rusija je nagrada za sva odricanja, treninge, putovanja, igranja pod lijekovima i injekcijama, ozljedama...

O izboru najdraže i najgore utakmice te trenutka kad je u pitanju reprezentacija, nije previše razmišljao.

- Najdraže su mi utakmice Danska i Engleska u Rusiji, posebno ta Danska, u koju smo svi ušli s gropom u prsima i nogama okovanim betonskim blokovima. Kad smo njih prošli, sve se otvorilo. Najgora uspomena je definitivno onaj Portugal na Euru i prazne tribine koje su nas jedno vrijeme dočekivale na svakoj domaćoj utakmici. To ne bih nikome poželio.

Za tu Dansku vezan je i najemotivniji trenutak Mundijala.

- Otišao sam do Luke, znao sam da su mu moje obrane penala skinule golemi teret s leđa. Zagrlio sam ga i digao, nosio ga po terenu i rekao mu da je ovo bilo za njega, jer ja najbolje znam kroz što je sve prošao, otkud smo obojica krenuli i gdje smo došli. Promašio je prvi penal, skoro i drugi, ali imao je muda uzeti loptu i pucati, a to na njegovu mjestu teško da bi se itko usudio. To su zadarska dica....

Jedan od prvih koga je obavijestio o svojoj odluci o oproštaju od reprezentacije bio je Lovre Kalinić.

- S Kalom se znam odavno, još iz Hajduka, znam kroz što je sve prolazio i da je spreman za ovo što ga čeka. Poslao sam mu SMS, napisao sam: ‘Od danas postajem tvoj najveći navijač i potpora. Ja sam siguran u tvoje sposobnosti’. Isto vrijedi i za Livakovića, Leticu, Posavca... Tko god dođe na red, neće biti straha. Drago mi je da će i Kale ostvariti svoje snove, da će braniti na EP-u...

Finale Mundijala protiv Francuske, kaže, nikad nije odgledao. I neće.

- Gledao sam ga uživo, što ću ga gledati ponovno na televiziji. Možda jednom i pogledam, ali ne vjerujem da ću promijeniti mišljenje da smo odigrali super utakmicu i da smo izgubili jer nismo imali sreće. U nekim ranijim utakmicama smo prošli na sreću, u finalu sreće nije bilo, i to je to, to je nogomet. Onakav penal ne bi nikad svirali za nas, prvi gol je bio iz zaleđa, i onda se sve okrene, utakmica krene nizbrdo... Primiš treći, a da ga i ne vidiš, četvrti uđe sam od sebe, nesreća... Ne volim se vraćati na tu utakmicu.

Zadnji huk s Poljuda

Navodno se pokreće inicijativa da se organizira posebna oproštajna utakmica za Subašića, Mandžukića i Ćorluku.

- Nemam ništa protiv. Evo, imam i prijedlog. Moj san je oprostiti se na Poljudu, da u 23. minuti odem u svlačionicu i stavim točku na ovu lijepu priču. Eto, to bi za mene bio najljepši mogući oproštaj.

S obzirom na odnose na relaciji Dalmacija - HNS, tko zna hoće li mu se želja ispuniti...

Medalja? Eno je ispod jastuka

Možda eventualno ako se oprosti u Hajdukovu dresu...

- A ne, to ne želim. Svi znaju što meni Hajduk znači, ali nikad se ne bih vratio i uzimao mjesto nekome mladom golmanu na početku karijere. To bi bilo pogrešno. Još je puno dobrog nogometa ispred mene, ako me zaobiđu ozljede još ću dugo braniti. Sad će biti malo više vremena za odmor i sanaciju ozljeda koje te izbace na 10-15 dana iz ritma, a pauze nema, pa onda igraš ozlijeđen, pod tabletama i injekcijama, mučiš se... Zato sam još na poštedi, sedam dana sam tu u Monacu, lagano treniram i saniram ozljede, a kad se spremim za dva-tri tjedna, stat ću na gol.

O odlasku iz Monaca ne razmišlja, pogotovo jer je kupio i stan, nije mala investicija.

- I nije, nisam ja ‘pun ko brod’ kao neki. Ha, ha, ha... Da sam mlađi, onda bih možda i razmišljao o transferu, o bogatijoj sredini, ali sad sam već u godinama, ne opterećujem se više toliko, a imam i još dvije godine ugovora, pa ćemo vidjeti. U Monacu se osjećam kao kod kuće, a to nije nevažno.

Još tijekom SP-a obećao nam je otkriti tajnu gdje je nestao na nekoliko minuta uoči izvođenja kaznenih udaraca protiv Danske, a onda i protiv Rusije.

- Evo, jednostavno sam se morao otići ‘popišati’, a kako je ispalo dobro, onda sam otišao i protiv Rusije. Za svaki slučaj. Što ću, kad je jednom upalilo, onda nisam smio mijenjati rutinu... Ha, ha, ha!

Neka mali ne bude golman!

Subašić je pobrao simpatije svih navijača Hrvatske.

- Ne znam što bih vam rekao za sve one dočeke, za emocije ljudi koji su strpljivo satima čekali da nas vide i pozdrave. I lako za one mlade, od njih se to i očekuje, ali kad te satima čeka čovjek od 70 godina i ljubi ti ruke, kad vidiš roditelje sa suzama u očima, tek tad postaneš svjestan koliko je to ljudima značilo.

Danijel je na poklon čitateljima 24sata dao dva para svojih rukavica, i to je bio njegov vid zahvale za sve one emocije.

- Kad sam čuo da će trudna gospođa koja je dobila nagradu nazvati sina po meni, nisam mogao vjerovati. To je čudo, ne znam što bih rekao, osim da sam počašćen. I neka mali ne bude golman nego napadač, bolje će proći u životu. Ha, ha...

Dalić je hladan i miran

Posebno mjesto u poglavlju Rusija pripalo je izborniku Zlatku Daliću, bez koga sve ovo skupa ne bi bilo moguće.

- On je uzeo na sebe ulogu vođe, točno je od prvog dana znao što želi, i to je prenio na nas. Bio je iskren, otvoren i direktan. U teškim trenucima bio je smiren, stalno je govorio da smo bolji, da ćemo proći, prenosio je na nas to samopouzdanje. Odmah nakon Nigerije sam mu rekao da sam ja svoje snove ostvario, da sam branio na SP-u i pobijedio te da sad mogu slobodno na klupu ili kući. On mi je hladno odgovorio: ‘Tek sad sam spokojan, jer vidim da smo spremni za velike stvari’. I tako je na kraju i bilo.

Za kraj smo ga upitali gdje čuva medalju i uspomene sa SP-a.

- Medalja je kod mene, u Monacu, nosim je gdje god idem, a čuvam ispod jastuka, ha, ha, ha... Šalim se, tu je uz mene. Dres i rukavice idu u okvir na zid, kako one iz finala, tako i protiv Danske i Rusije. Na zid na kome su već dres i rukavice protiv Španjolske, kad sam skinuo penal Ramosu, pa one iz Lige prvaka od Monaca, Europske lige Hajduka... Hvala Bogu, imam jako puno uspomena.