Šveđani nisu imali šanse! Zbog Oluje smo bili strašno napaljeni

Taj 4. kolovoza 1996. godine ostat će velikim slovima upisan u povijest hrvatskog sporta. Tog su dana hrvatski rukometaši donijeli Hrvatskoj prvo olimpijsko zlato u povijesti i utrli put svim našim olimpijcima, prije svega rukometašima, u godinama koje su uslijedile.

U finalu Olimpijskih igara u Atlanti Hrvatska je pobijedila Švedsku 27-26 i tako srušila jednu od najvećih reprezentacija u povijesti rukometa.

Na putu do zlata Hrvatska je u Atlanti pobijedila Švicarsku (23-22), Kuvajt (31-22), SAD (35-27), Rusiju (25-24) te izgubila u posljednjoj utakmici u skupini od Švedske (18-27). U polufinalu pobijedili smo Francusku 24-20, a onda je uslijedio uzvrat moćnim Šveđanima za povijesno zlato (27-26).

POGLEDAJTE VIDEO: Doček "kaubojima" nakon srebra na Euru

Pokretanje videa...

01:20

Zlatna generacija iz Atlante 1996. | Video: Borna Filić/PIXSELL

- Sjećam se da sam se to jutro probudio i prvo što sam rekao dečkima za doručkom bilo je: idemo po zlato - prisjetio se u razgovoru za Večernji list Božidar Jović. 

Bila je to momčad, kako oni sami vole reći, puna mangupa, frajera koji su svaki dan smišljali nove nepodopštine u Olimpijskom selu i bili zaduženi za dobru atmosferu među hrvatskim sportašima.

Ali bila je to i momčad koja nikome na terenu nije priznala da je bolji, jači od njih. Nisu se bojali ni potući s Tunižanima ili bilo kime drugim, ali ni uzvratiti Šveđanima samo par dana nakon što su ih ovi razbili devet razlike u skupini.

- Bilo je gusto u posljednjih 90 sekundi, ali je Irfan Smajlagić, igrajući u vanjskoj liniji, a ne na svojoj poziciji desnog krila, podijelio dvije asistencije na crtu, prvo meni, a potom Nenadu Kljaiću, i to su bili golovi koji su nam donijeli zlato. Kad se toga sjetim, sav se naježim - priča Jović.

Iako je Hrvatska osvojila 1994. u Portugalu na Euru broncu, pa godinu kasnije na Islandu i svjetsko srebro, stanje u hrvatskom rukometu uoči OI-a 1996. godine u Atlanti nije baš bilo na zavidnoj razini, blago rečeno vladao je kaos i nitko nije htio voditi reprezentaciju. No, nakon nekoliko tjedana razmišljanja, veliki Velimir Kljaić Kljun odlučio je u svoje ruke preuzeti iznimno talentiranu, ali mangupsku generaciju.

- Kljun je bio nevjerojatan čovjek. Ne mogu reći da mi je bio trener, jer on mi je bio poput oca. Točno je uvijek znao što treba u kojem trenutku napraviti. Toliko je bio karizmatičan i svoj, to je bilo nevjerojatno. Je li on najbolji trener u povijesti Hrvatske? Naravno, uvjerljivo. Takvih ljudi više nema danas. Bio je pravi fajter. Bio je stvarno čovjek od povjerenja i mislim da ne bih bez njega uspio. On je taj koji je vjerovao u mene i imao je nevjerojatan utjecaj na mene i moju karijeru - rekao nam je prošle godine Zlatko Saračević, koji je za reprezentaciju u to vrijeme igrao desnog vanjskog.

'Idemo po zlato'

- Nije san osvojiti zlato, nego moramo osvojiti zlato - rekao je Kljaić na okupljanju uoči priprema, a svi su prisutni klonuli. On je poznao te igrače i znao je što im treba: čvrsta ruka i disciplina, a on je to imao u malom prstu. Pripreme su bile užasne, igrači su znali trčati po dva sata po livadi, a onda otići u hotel po tenisice i nastaviti novi trening u dvorani. I tako točno 45 dana. 

- Mi smo bili skup zvijezda koja je trebala takvog čovjeka da se tako čvrsto postavi. Morao je tako reagirati, pokazati da je autoritet. Bio je jako direktan, ako to ne budeš napravio, ići ćeš kući. Imali smo strahopoštovanje, a upravo to strahopoštovanje i njegovo rukometno znanje nas je dovelo do zlata - kaže Patrik Ćavar.

Bila je to nevjerojatno talentirana generacija, fantastični igrači na svakoj poziciji. Desnog i lijevog vanjskog igrali su u to vrijeme možda i najbolji šuteri Europe Zlatko Saračević i Iztok Puc, na desnom krilu bio je Irfan Smajlagić, na lijevom krilu najbolji strijelac turnira Patrik Ćavar, na pivotu Božidar Jović i Alvaro Načinović, na golu Venio Losert i Valter Matošević, njegov sin Nenad Kljaić i još mnoge igračine.

- Ja i Iztok Puc bili smo 1996. jedni od najboljih šutera u Europi, a on nam nije dao da pucamo, zabranio nam je. Njegova teorija bila je da Ćavar i Smajlagić moraju imati postotak šuta 90 posto, a ja 50. Ja sam bio šuter koji je trebao samo dodavati - govori Saračević.

Trebalo je to sve uklopiti, a Kljaić je bio kao stvoren za to. Koliko je to bila 'luda' generacija, svjedoče događaji čim su došli u olimpijsko selo.

Dečki su u sobi skinuli aparat za dojavljivanje požara kako bi mogli zapaliti cigaretu, a u tom trenutku upalio se alarm. Odmah je došla policija i vatrogasci. Bilo je tu svakakvih spački, i to samo jer im je bilo dosadno. Ali te situacije su od njih napravile još veće igrače i stvorile to zajedništvo.

- Mi smo na te Olimpijske igre došli kao banditi, svatko na svoju stranu. A on je zapravo bio još veći bandit. Govorio nam je da ne znamo igrati, i to sve samo kako bi nas motivirao. Kad smo skužili svi o kakvom treneru se radi, jednostavno smo se svi podredili i igrali kao momčad. Ta motivacija kod njega je bila sve. Kada smo se pripremali za Olimpijske igre, rekao nam je da ćemo plivati nazad u Hrvatsku, ako ne budemo prvi - kaže nam legendarni Sarač.

Hrvatska je prvu utakmicu igrala protiv Švicarske. Švicarci su bili u samom vrhu svjetskog rukometa  i bio je to pravi test za nas. Na poluvremenu su nas vodili sedam razlike, prijetio nam je pravi kaos. Ali onda veliki preokret u drugom dijelu i Hrvatska je pobijedila 23-22.

Nakon toga uslijedile su pobjede protiv Kuvajta i SAD-a. Za prolazak dalje Hrvatska je morala u sljedećem kolu pobijediti jednu od najboljih rukometnih reprezentacija u povijesti, Rusiju. 

Trenutak za povijest

Bila je to jedna od onih utakmica za pamćenje, borba za svaku loptu gdje se ne kalkulira. Izmjenjivala su se vodstva na svakoj strani, a onda je Velimir Kljaić pokazao zašto je najbolji trener na svijetu.

Jedan od najboljih rukometaša u povijesti Dimitrij Torgovanov bio je tada nepogrješiv sa sedam metara i Rusi su izborili novi. A tada je Kljun nešto osjetio. Maknuo je s gola Venija Loserta i stavio Valtera Matoševića te mu rekao: 'E stari, nemam ni ja pojma gdje će pucati, ali moraš ovo obraniti'.

Je li mu obranio? Naravno da jest! Kako i ne biste kad vam to kaže takva trenerska klasa. Bila je to napeta utakmica do samoga kraja, Rusi su pri rezultatu 24-24, 40 sekundi prije kraja imali još jedan sedmerac. Kljaić je znao da opet mora nešto smisliti i opet je prišao Matoševiću.

- Ma stoj ovdje bezveze samo da drugi misle da nešto pričamo - govorio je Velimir dok ga je Valter u čudu gledao.

I naravno, Matošević je još jednom obranio Torgovanovu za veliki delirij na klupi. Ostalo je još bilo pola minute do kraja, a onda je Božidar Jović iz odbijanca pospremio loptu u mrežu za veliko slavlje i prolazak u polufinale.

- Treba imati pojedince i momčad koja hoće, a ne koja mora. Nitko kod mene nema povlastice. Oni koji se dokažu igraju sigurno. Ovi igrači su prije bili razmaženi i iskvareni, ali svaki od njih je u duši sportaš, i oni su pokazali da su pravi. Bilo je svakakvih razgovora i ukora, ali meni je jako drago da smo ovo napravili - rekao je slavodobitno legendarni Kljun nakon pobjede.

Naklonio nam se i Richardson

Hrvatska je u zadnjoj utakmici skupine izgubila od Švedske, a onda su u polufinalu išli na snažnu Francusku i razmontirali ih za veliko finale. Francuzi su bili toliko nemoćni, a našem treneru i reprezentaciji divio se i veliki Jackson Richardson.

- Igrali su nevjerojatnu obranu, uništili su nas. Pa mi nismo znali kako da igramo protiv njih, mučili smo se za svaki gol. Uspjeli su stvoriti povijest OI u Atlanti, postali su glavna priča. Bili smo užasno razočarani - rekao je jedan od najboljih igrača u povijesti, Jackson Richardson. 

Kljun je, kao i naši igrači, bio užasno praznovjeran. Hrvatska je svaku utakmicu dolazila druga u dvoranu, a onda je nastao problem. Finale protiv Šveđana se bližilo, a organizatori su poslali poruku da mi moramo doći prvi u dvoranu.

Ispala je prava panika, naši nisu ni slučajno htjeli ući prvi u bus, a Šveđani nisu znali što se događa. Na kraju je Hrvatska ipak ušla druga i svi su igrači sjeli na svoja mjesta. Kljaić je bio zadovoljan i pripreme za finale su se mogle nastaviti.

On je bio takav čovjek. Ono što je on zamislio, jednostavno se moralo ostvariti. Imao je nevjerojatnu viziju i lidersku crtu koja se isticala. Znao je što reći u pravom trenutku i motivirati. Bez toga Hrvatska sigurno ne bi došla do zlata. 

- U finalu protiv Švedske smo igrali na godišnjice Oluje, i to nas je toliko napalilo da Šveđani nisu imali šanse protiv nas, iako su bili toliko jaki. Pa mi bez njega ni ne bismo osvojili zlato - rekao nam je Saračević.

POGLEDAJTE VIDEO: Doček "kaubojima" nakon europskog srebra 2020.

Pokretanje videa...

00:33

Plivat ćemo kući ako ne osvojimo zlato

Šveđani su nas se jako bojali, iako je to bila snažna momčad koja nas je već pobijedila na turniru. Erik Hajas, Staffan Olsson, Wislander, Magnus Andersson, Magnus Wislander, samo su neki od igrača koji su predvodili tadašnju reprezentaciju. Naši su odigrali bez imalo respekta i golom Perkovca otišli na poluvrijeme sa 16-11. Hrvatska je na kraju pobijedila 27-26 i veliko slavlje je moglo uslijediti. 

Naši su skočili jedni drugima u zagrljaj, a Kljun je zaplakao od sreće. Bio je to trenutak koji će zauvijek ostati zapisan u povijesti hrvatskog sporta.

- Ja sam rekao da ćemo plivati natrag u Hrvatsku ako ne osvojimo zlato. Svi su se nadali, ali ja sam bio siguran. Sretan sam jer je ovo prva zlatna medalja od hrvatske samostalnosti, što će ostati zauvijek zapisano - rekao je Velimir Kljaić. 

Nevjerojatan doček bio je u Zagrebu. Prvo na Maksimiru, a onda i na Trgu Bana Jelačića. Bilo je to veliko veselje u Hrvatskoj, dani ponosa i slave.

Sastav koji je Hrvatskoj donio prvo olimpijsko zlato u povijesti: Patrik Ćavar, Valner Franković, Slavko Goluža, Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Božidar Jović, Nenad Kljaić, Venio Losert, Valter Matošević, Zoran Mikulić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Vladimir Šujster.