Svjetska prvakinja stiže u Omiš: U rukomet sam ušla jer nisam uspjela u drugim sportovima...

U svakom od prethodnih deset izdanja "Cedevita međunarodnog kampa rukometnih vratara" organizatori su se potrudili i doveli barem jedno veliko ime. Od Thierry Omeyera i Kaspera Hvidta, preko Rolanda Miklera, Karry Grimsbo, Borka Ristovskog, Vladimira Cupare, Benjamina Burića, Mirka Bašića, Vladimira Vujovića i Nikole Blažička, do Mirka Alilovića, Marina Šege, Ivane Kapitanović, Jelene Grubišić...

Letvica očekivanja svake je godine sve viša, a da ne iznevjere i ove godine pobrinut će se još jedno veliko ime - Brazilka Mayssa Pessoa, svjetska prvakinja iz 2013. godine, osvajačica tri zlatne medalje s Pan Američkih igara, osvajačica Lige prvaka 2016. godine, osvajačica brojnih prvenstava i kupova s europskim klubovima iz Rusije, Rumunjske, Francuske...

- Hvala organizatorima što su me se sjetili, bit će mi čast sudjelovati u radu kampa i prenositi svoje znanje i iskustva mlađima. Trebala sam doći prošle godine, na deseto, jubilarno izdanje kampa, ali na žalost pandemija je ograničila sva putovanja pa nisam mogla doći. Sada je situacija puno bolja, cijepila sam se, i ove godine neće me baš ništa zaustaviti, stižem u Omiš i veselim se radu s mladima, kao i upoznavanju ljepota vaše prekrasne zemlje - kazala nam je Pessoa, koja dolazi iz sportski gledano velike zemlje, ali, zemlje u kojoj je rukomet gotovo nepoznat sport.

- U Brazilu je rukomet amaterski sport i neće tako brzo postati profesionalan. Zbog toga nas 35-40 igra diljem svijeta. Većina djece igra neki drugi sport, a tek ako ne uspiju završe u rukometu. Tako sam se i ja okušala u atletici, odbojci, košarci, nogometu..., ali kad sam uzela rukometnu loptu u ruke, osjetila sam da je to to, da je rukomet sport kojim se želim baviti. I da ću biti vratarka! Zanimljivo je da sam igrala i nogomet, i to isključivo u napadu, ali kad je došao red na rukomet - od prvoga dana sam željela braniti.

Pessou zbog sjajnih obrana u Brazilu zovu Taffarel, po legendarnom brazilskom nogometnom golmanu, a svoje prve vratarske treninge odradila je s ocem koji joj je satima pucao na gol.

- U početku nisam imala puno mogućnosti niti rukometnih uzora, ali veliku ulogu u mojoj karijeri odigrala je legendarna brazilska vratarka Chana Masson. Obožavala sam je gledati u dresu reprezentacije, bila je jedna od prvih rukometašica koja je napustili Brazil. Ona je bila svima uzor, ona je prva otvorila vrata Europe... Upoznala sam je i respektiram je ne samo kao rukometašicu, nego i kao čovjeka. Također i Norvežanke Cecilie Leganger i Katrine Lunge....

Korak po korak Mayssa je napredovala do jedne od najboljih vratarki na svijetu, kao i do uloge demonstratora na omiškom kampu.

- Sretna sam što ću biti dio kampa, vidjela sam prošlogodišnje snimke i popis velikih imena koja dolaze na kamp. Sretna sam što me Mario zvao u kamp s tako dobrim referencama, ne samo da radim s djecom, nego i da vidim ostale velike vratare, stvarno sam sretna što ću biti dio ove lijepe priče - kaže Mayssa i dodaje:

- Naravno, sretna sam i što ću posjetiti Hrvatsku. Već sam jednom bila ovdje s Rostovom, odigrali smo utakmicu s Podravkom i jako mi se svidjelo. Nadam se da ću sada imati priliku posjetiti i neke druge gradove.

Pessoa naglašava da jako voli raditi s djecom i da im se nastoji što više približiti.

- Za mene je vrlo važno razgovor za početak, prije treninga, trebam par minuta da upoznam djecu, da saznam što oni žele, i što imaju na umu. Je su li došli da bi se samo zabavili i rekreirali ili žele jednoga dana postati veliki igrači s velikim karijerama. Meni je jako važno gdje oni sebe vide za deset godina, vide li se na rekreaciji ili na Olimpijskim igrama. Ako su tu da se zabave i rekreiraju, onda je to jedan pristup, osnove je lako naučiti, ali ako imaju najviše ambicije, onda moraju od prvoga dana davati maksimum na svakom treningu.

Za Mayssu je vratarska tehnika jako važna, ali je još važnije tko dobro brani.

- Svatko ima svoju tehniku, netko se osjeća bolje ovako ili onako, i po meni je važno naučiti osnove, ali na koncu svatko ipak sam razvija svoj stil i zna što je za njega najbolje. Ne mogu reći da je ovaj ili onaj stil bolji od drugih, jer svaka zemlja ima drugačiji stil i drugačije golmane, po meni je nevažno kakav je stil ako si uspješan. Koga briga kako ti stoje noge ili ruke ako zaustavljaš sve što ide prema tebi.

Nakon karijere definitivno se vidi u radu s djecom.

- Pomalo već razmišljam o kraju karijere, već sam 16 godina van Brazila i moj je život danas kompletno drugačiji. Nemam obitelj i slobodna sam otići gdje god želim, i zašto ne, jednoga dana kad dođe vrijeme za mirovinu, mogla bih trenirati u Europi. Volim raditi s djecom, motivirati ih, učiti ih... Perfekcionist sam po prirodi i prije toga želim dobiti diplomu, a u međuvremenu imam i ponudu da se priključim svom manageru u zastupanju igrača. U svakom slučaju ostajem u rukometu, i upravo zbog toga sam sretna što me Mario kontaktirao, i što ću biti dio kampa. Volim rukomet, volim raditi s djecom, bit će to vrlo lijepo i korisno iskustvo, i jako sam sretna zbog toga.