Na
Svjetsko prvenstvo u Portugal
2003. godine hrvatski su rukometaši otputovali
bez nade
, s novim izbornikom i stigmom izgubljene generacije koja je godinu prije bila najgora reprezentacija
na
Europskom prvenstvu
. Malo je reći da nitko nije vjerovao da Balić i društvo mogu nešto napraviti u Portugalu.
Nitko osim možda
Line Červara
.
Pogotovo nakon prvog kola i poraza od neke tamo
Argentine
.
No poraz od 'gaučosa' kao da je udario na njihov ego i probudio dotad neotkrivenu želju za pobjedom. U skupini su nanizali
Saudijsku Arabiju, Rusiju, Francusku i Mađarsku
. U drugom krugu u skupini su slavili protiv
Egipta i Danske
, a onda u polufinalu nakon dva produžetka uz fantastičnu igru
Slavka Goluže
dobili
Španjolsku
te u finalu 2. veljače uz sudački poguranac za naše protivnike
pobijedili Njemačku 34-31 za povijesni naslov svjetskog prvaka.
Najbolji naš igrač u finalu bio je
Mirza Džomba
, koji je izabran i u najbolju sedmorku Svjetskog prvenstva,
Vlado Šola
branio je fantastično, a svijet je upoznao i genijalca
Ivana Balića
. Lino Červar prozvan je čudotvorcem,
Lacković
oduševio rukometne stručnjake svojim nebeskim skokovima i bombama s trećeg kata, dok je
Renato Sulić
bio možda i najkompletniji pivot u godinama koje slijede, isto kao i
Petar Metličić
na svojoj poziciji desnog vanjskog. No ono što je bila velika snaga ove reprezentacije bila je fantastična klupa. Svaki od tih igrača osim kapetana Pere imao je dostojnu zamjenu pojačanu za
Dominikovića
i
Špoljarića
u obrani...
Nešto o čemu danas možemo samo sanjati.
U nastavku teksta možete pogledati gdje su i što rade zlatni iz Portugala.
Reprezentacija 2003.
