Traktat o pravdi ili zašto Dominik Livaković ruši Juliana Alvareza

Ništa čovjekovu društvenost, javni moral i Republiku tako ne pustoši kao kuga kriminalnog pravosuđa. Nema sumnje da se među hrvatskim sucima i sutkinjama, od najnižih razina pa do sudaca Vrhovnoga suda, nađe čestitih ljudi, koji sude po zakonu i imaju savjesti, i koji će jednako presuditi Lovrenu i Modriću, Zoranu i Zdravku, kao i onome posljednjemu bijedniku i autsajderu, i koji se neće mahnito i bijesno, ispunjeni mržnjom i neukošću, nenačitani, ograničeni i ideološki militantni, baviti progonom slobode javne riječi i zastrašivanjem novinara, ali takvih je manjina. Ili su nevidljivi i šutljivi, a tipična hrvatska juristička pojava kriminogeni je i nastrani splitski sudac Slavko Lozina (umro je, pa pisca ne može tužiti ni sudski progoniti preko istih takvih kolegica svojih i kolega). Osim što šire nepravdu i stvaraju atmosferu totalitarnog vladanja Hrvatskom, osim što se rugaju Ustavu i Republici, ovakvi suci stvarnost zamjenjuju iluzijom, građanima umjesto života podmeću halucinaciju.