Tri tisuće kilometara sreće u kojima je Juve ujedinio Balkan

Naša jedina zastava je crno-bijela! Putovao sam 3600 kilometara iz Makedonije do Torina. Od svega me najviše dojmio taj odnos između Hrvata i Srba, ali i odnos svih onih iz ostalih zemalja bivše Jugoslavije - kaže Jordan Pesov, jedan od 56 navijača Juventusa koji su prošli vikend proveli u Italiji.

U organizaciji srpskog i makedonskog Juventusovog fan kluba u jednom autobusu okupio se 'cijeli Balkan'. 

Ispunjeni snovi

Makedonci, Srbi, Bosanci, Crnogorci i Hrvati zaputili su se na dug put od ukupno preko 3 tisuće kilometara na sjever Italije kako bi, velika većina njih, prvi put vidjela Torino, klupski muzej, stadion te naposljetku, pogledala utakmicu kluba kojeg obožavaju.

Juventus je dobio Sampdoriju 3-0, načeo ih je Mario Mandžukić, pa je za sve ova avantura bila uistinu unikatno iskustvo. Bez obzira na troškove, umor od putovanja i to što su svi cijeli vikend praktički proveli - na nogama. Bez najmanjeg incidenta...

- Sve zajedno izašlo me je oko 450 eura. U samom Torinu sam potrošio oko 150 eura, što u Juventusovom shopu, što na hranu u gradu. Putovao sam doista dugo iz Herceg Novoga odakle sam krenuo. Bilo je to 12 sati vožnje do Beograda i onda još 17 sati vožnje do Torina... Sve to da bih vidio voljeni Juve! Ma, kod kuće su imali donekle razumijevanja jer znaju koliko mi ovaj klub znači, a na poslu sam nekako uspio izvući 'mini' godišnji odmor. Najviše me se dojmio Juventusov muzej u kojem je satkano 120 godina bogate tradicije - rekao je Lazar Porobić iz Srbije pa se prisjetio anegdote:

- Kad smo se vozili u metrou jedan je iz naše grupe viknuo: 'Polako, majstore'. Svi smo se smijali, u metrou nema vozača!

'Šef mi je platio put u Torino'

Ako putujete u Torino iz Ljubljane, treba vam otprilike devet sati vožnje. Ne zvuči baš privlačno? Što onda reći na podvig kojeg je izveo Sead Kadrić iz Crne Gore, čovjek koji je zbog Juventusa potrošio 60 sati samo da bi došao na stadion.

- U nedjelju sam stigao s odmora u Crnu Goru i krenuo s autobusne stanice iz Tivata prema Beogradu. Tamo sam stigao oko 11 sati ujutro i čekao autobus za Torino do 17 sati. Tek oko 18 i 30 krenuli smo iz Beograda, pa mene je to sve skupa 'izašlo' oko 60 sati da bih stigao do Torina - opisao je početak svog putovanja života Sead pa nastavio:

- Nakon što je Juventus izbacio Tottenham sve sam dogovorio, a svi moji su prihvatili to s oduševljenjem, znaju koliko mi to sve skupa znači. Čak me i direktor firme pozvao na razgovor i častio sa 100 eura kako bih otišao na taj put u Torino... Oduševila me ta ljubav prema Juventusu i kad sam čuo himnu na stadionu. Svi mi dolazimo iz različitih krajeva s različitim običajima, a sve nas spaja ljubav prema istom klubu.

Organizacijski dio izvela je 'režija' u makedonsko-srpskoj kombinaciji. Maksim Ristić vođa je srpskog fan kluba Juventusa, a Igor Stevkovski istu dužnost obnaša u Makedoniji. Obojica već imaju iskustva s dalekim putovanjima, do detalja su isplanirali cijeli put i koliki god izazov bio voditi 'cijeli Balkan' u Europu, oni su na sve imali odgovore. 

Sloga na prvom mjestu

Pa čak i u hotelu gdje su nespretni Talijani nespremno dočekali juventine s dalekog puta. Nedostajalo im je, vjerovali ili ne, nekoliko kreveta, pa se morala praviti reorganizacija soba i cimera što je trajalo gotovo sat i pol.

I sve su to Igor i Maksim nakon dugog puta strpljivo i mirno prolazili, iako su mnogi, čekajući brzi rasplet situacije, pomalo gubili strpljenje. 

- Ma, radije ne bih o tome u hotelu - kroz smijeh govori Maksim i nastavlja:

- Put se pripremao oko četiri mjeseca, nakon odlaska u Pirej na Olympiakos. Puno je tu odricanja bilo, puno vremena nam je oduzelo, ali isplatilo se. Nas je na putu bilo 56, sve je trebalo detaljno saslušati kako bi svima bilo ugodno i kako bi svi uživali. Nama je sloga bila na prvom mjestu, svima su se ostvarili dječački snovi, a veliku pomoć imali smo od makedonskog kluba i njihovog vođe Igora Stevkovskog.

Uoči utakmice protiv Sampdorije održao se i 'Club day' gdje se čelništvo kluba družilo s pristiglim fan klubovima diljem svijeta. Uz 'balkansku' kombinaciju tu su još bile ekspedicije iz SAD-a, Indonezije, Kanade i Bliskog istoka. 

- Ovaj put je za mene bio poseban jer se dogodio nakon ispadanja kluba iz Lige prvaka. Pitali smo se kako će to sve izgledati nakon isključenja Buffona u Madridu. Međutim, ta bezrezervna podrška i bodrenje kluba u dobrim i lošim trenucima je odlika svih službenih fan klubova Juventusa jer komuniciram s puno njih. Za mene je ova godina bila posebna, da se spojimo svi u jednom autobusu. Različite nacije, vjere, gradovi, to su stvari koje nas praktički 'razdvajaju' i dijele, no ne i prošlog vikenda. Dobio sam 50-ak novih prijatelja i imali smo zabavan vikend. Za nas Makedonce put traje 22 sata - rekao je Igor Stevkovski iz Ohrida.

Od Ohrida do Torina, ako ćemo vjerovati internet kartama, ima točno 1768 kilometara, odnosno 18 sati automobilom. Makedoncima to nije bio posebno bitan faktor u cijeloj priči, a za Branislava Kondića iz Bijeljine (BiH) ovo i nije bio posebno zahtjevan put jer se ekipi priključio u Beogradu.

- U svima se vidjela neka emocija, pa nekima su ruke drhtale i telefoni ispadali. Nije to tek tako... Meni je kroz glavu prošla slika kad sam s pokojnim ocem gledao Juventus - Chelsea 3-0 i tu me oduševilo skandiranje Vidalu nakon gola. Tad sam zaplakao, a tata mi je kroz osmijeh obećao da će napraviti sve da jednog dana i ja odem na Arenu. U trenutku kad sam se našao na stadionu samo sam pogledao visoko i krenula mi je suza. Za mene je ovo bilo jako emotivno, posebno što je Igor poveo sina na utakmicu budući da se takva moja želja nije ostvarila - rekao je.

Ajmo do Genove? Aj!

I dok je većina juventina istraživala Torino na slobodnu subotu uoči utakmice i tako se pripremala za centralni događaj puta, trojica 'junaka' koji su to već odradili u prethodnim putovanjima, odlučila su po svom trošku 'skoknuti' do Genove. 

Kakvi bi to ljubitelji talijanskog nogometa bili da nas ne zanima što to na Luigi Ferrarisu imaju ponuditi Genoa i Crotone?

Oko 170 kilometara u jednom smjeru, vlakom, trebalo je do slavne 'La Superbe'. Nakon novog dugog puta, rigidni Talijani zbog kašnjenja od pet minuta (utakmica počinjala u 18 sati) nisu nam htjeli prodati ulaznice.

Njihov klasični 'no, no' čuo se po nekoliko puta u sekundi što možda konkurira i za Guinnessa.

Na objašnjavanja kako smo prevalili strašan put da bi uopće došli ovdje, nisu imali nikakve empatije, dakle, nisi kupio ulaznicu do početka utakmice - ne možeš gledati. 

Već na rubu očaja, trčeći od ulaza do ulaza na stadion, nailazimo na mladog Ukrajinca Andrija koji, za razliku od strogih Talijana, barem želi čuti što su to 'ludi Hrvati' sve učinili da bi stigli na, pazite, utakmicu 12. i 18. momčadi Serie A.

Priča ga osvaja, vrata se širom otvaraju i ulazimo oduševljeno na mitski Ferraris, jedan od najljepših talijanskih stadiona. I to točno među one najzagriženije navijače Genoe gdje pjesma svih 90 minuta ne staje! I koga briga onda za spavanje?!

U lijepoj atmosferi i ne baš kvalitetnoj nogometnoj igri svjedočili smo pobjedi domaćina 1-0. Bila je to sasvim pristojna priprema za glavni događaj... Onaj za koji su neki junački prevalili i preko tri tisuće kilometara, kilometara snova i sreće.