Konobar nije imao 'digitron' da uključi zvuk prijenosa utakmice, ponosni otac objašnjavao je dječaku da Ronaldo više nije najbolji, a troje Afrikanaca hvatali su slovenske stihove, ali i šapnuli: 'Navijamo za Cristiana'
KAKO SU SLOVENCI PRATILI EURO
U Ljubljani kafići bez TV-a i više turista nego navijača. 'Kekovi fantje, hvala, ali faca je Dončić'
Kad narastem bit ću Matjaž Kek. Tu je majicu, pričao nam je svojevremeno, 2010. godine nosio bivši Hajdukov trener Marijan Pušnik. Tada je slovenska reprezentacija prvi put pobijedila na velikom natjecanju, na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici svladala je Alžir 1-0, pa remizirala sa SAD-om 2-2 te nakon poraza od Engleske 1-0 ipak ispala. U svom trećem nastupu, nakon Eura 2000. i SP-a 2002.
Pokretanje videa...
01:48
Čak 14 godina kasnije Slovenija se opet, četvrti put, našla na velikom natjecanju. S kojom sijedom vlasi mudrosti više, a i kojim kilogramom više, ondje ih je opet odveo Kek. I ponovno ispisao povijest. Sad je Slovenija prvi put prošla skupinu. Opet je ključna utakmica bila protiv Engleske, ovaj put uspjeli su osvojiti taj bod koji ih je odveo dalje.
- Oblak je faca, Šeško će biti svjetska zvijezda, ali naš je ključni čovjek Kek - objašnjavala su nam trojica mladića dok je kiša pljuštala u Ljubljani, čekajući početak okršaja s Portugalom.
Povijesnog okršaja, osmine finala Eura. Oko kojeg, po našim standardima, nije bilo euforije. Ni blizu. Središtem grada šetalo je više turista nego navijača sa šalovima i slovenskim zastavama, dres reprezentacije nije imao nitko, tek svaki peti kafić imao je TV na terasi. I nisu požalili jer svaki je takav bio - pun. Ostali baš i ne.
- Možeš nam pustiti zvuk s TV-a? Ionako svi gledaju utakmicu - više je gostiju pitalo konobara, koji se na prve dvije molbe oglušio pa nam pojasnio:
- Ma, znaš, nemam digitron (mislio je na daljinski, nap. a.) i onda se moram penjati da uključim zvuk.
Popustio je u poluvremenu i izveo i taj manevar. Shvatio je da mu slovenski nogometaši drže goste jednako kao što su držali Ronalda i društvo dalje od gola.
- Šeško, Šeško, pa daj mu loptu - stidljivo se prolomilo, ali emocije su rasle tek kako se utakmica primicala kraju.
- Nema kod nas ludnice i euforije kao kod vas. Treba sutradan ići na posao - pojašnjavao nam je bivši slovenski reprezentativac Primož Gliha, u što smo se uvjerili uživo.
- Ako pobijedimo, nema spavanja! - tvrdili su nam tinejdžeri, ali prateći utakmicu posve mirno. Neshvatljivo mirno.
Na rijetke šanse slovenskih nogometaša, za kakve bi se Hrvati hvatali za glavu i bacali čaše, njima je jedva pobjegao pokoji usklik "joooooj", bez repertoara psovki kakav prati utakmice kod nas.
- Euforija? Ma kakvi. Gledaju neki na trgu, ali nikakva ludnica. Možda ako uđemo u finale - govorili su nam dok je slovenski komentator zazivao:
- Neka se poklope zvijezde i naši borbeni igrači budu nagrađeni. Iz trenutka u trenutak oduševljavaju nas naši fantje.
Nakon 90 minuta jednom je dječaku bilo dosta. Bilo je skoro 23 sata i morao je na spavanje, a šećući stisnut pod kišobranom pitao je oca:
- Tata, je li Ronaldo najbolji?
- Nije, sine, vidiš da nije - ponosno mu je odgovorio otac.
U fan zoni u središtu grada tek jedan štand s pićem, bez ikakve gužve, a samo nekolicina odvažnijih povremeno je pjevala i skakutala na kiši. Ostali su se stisnuli pod kišobrane i kabanice i mirno gledali susret.
- Baš nam je zabavno, guštamo. Za koga navijamo? Hm, za Ronalda, ali nemojte da nas čuju - pričalo nam je troje tamnoputih Afrikanaca, koji su došli raditi u Sloveniju, pa se trudili pjevati rijetke navijačke stihove Slovenaca.
- Pa to nije penal! Drkušić je s obje noge na tlu, Jota se zaletio u njega! - ljutio se komentator u produžetku, ali njegovu je ljutnju brzo zamijenilo oduševljenje, pa i ruganje Ronaldu nakon što mu je Oblak obranio jedanaesterac, a Cristiano briznuo u suze.
Tek se tamnoputi trojac zabrinuto pogledao i uhvatio za glavu. Nitko nije primjetio.
A nakon tri serije jedanaesteraca i šokantnog poraza, dok su se na ekranu izmjenjivale slike oduševljenih Portugalaca i Ronaldovih zagrljaja s Kekovim ponosnim pljeskom i očajnim Šeškovim pogledom u prazno, navijači su se u Ljubljani razišli mirno i tiho kao da odlaze s mise.
- Ajde, barem ste otišli dalje od Hrvatske i Srbije - pokušavali smo utješiti trojac omotan slovenskom zastavom.
- Ma ne, voljeli bismo da smo svi prošli - nisu se dali. Niti su tražili utjehu.
- OK, sad slijedi košarka - nastavili smo šećući iz fan zone.
- E, tu nemate šanse! - spremno su odgovorili pa počeli skandirati "Luka Dončić, Luka Dončić".
Fanovi su uvjereni da će ih košarkaši na Olimpijskim igrama razveseliti još više nego nogometaši na Euru. Nogometna groznica brzo će pasti u zaborav. Unatoč povijesnom uspjehu Keka i njegovih fantje, u Sloveniji se ipak vidi tko je broj 1. "Kad narastem bit ću Luka Dončić".
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
