Vrijeme za happy end: Možda i braća Grimm konačno dođu

Kome je finale blizu kao Dinamu proljeće, šalila se Danijela Trbović u svom kvizu. Nije jedina. O Dinamovu proljeću ispričane su mnoge anegdote i vicevi. Šalio se tko je stigao. Priča o Dinamovu prezimljavanju širi se kao legenda. Mijenjaju se društvena uređenja, države, ideologije, prolaze godine, desetljeća, ušli smo u novo stoljeće, a Dinamo i dalje stoji. Tu, na rubu ostvarenja 40-godišnjeg sna. Prolaze Božići, a darovi uporno zaobilaze Maksimir. Čistio se dimnjak, na balkonima su se glancale cipele, gledalo se pod jelku, zazivali u pomoć svećenici, vidovnjaci, ali nikad ništa.

U odlučujućim utakmicama Dinamo bi prolazio kao prase u Teheranu. Nerijetko su “modri” bili blizu Vatikanu, ali papu nisu vidjeli. Molilo je za njih stotine tisuća navijača, pravili su se karuseli, plesalo se, pjevalo, no na kraju uvijek suze. Jednostavno, to je priča koja nema happy end. A takve nitko ne voli. Da je kojim slučajem živ, Dinamo bi kao sjajan predložak iskoristio Eshil, veliki starogrčki dramatičar i otac grčke tragedije. Jer, modra priča uvijek završi “pogibijom” glavnog junaka. Odnosno, barem je dosad završavala. Dolaskom Vahe, preporođenim Sammirom, punim stadionom valjda će se u Maksimiru konačno pojaviti Hans Christan Andersen ili braća Grimm, autori prekrasnih bajki koje krasi sretan završetak. Jer u ovih četrdeset godina upravo to nedostaje Dinamovim navijačima. I u srijedu će oni napuniti stadion, iz ormara će izvaditi plave kape, majice, šalove i krenuti u Maksimir. K vragu, vrijeme je za taj happy end...