Noćas je nebo gorjelo a zemlja jecala pod koracima ljudi što vjeruju da su neprijatelji. Sirene su kriknule a majke stisnule djecu na grudima kao da ih dodir može zaštititi od sudbine. Gradovi su se tresli a smrt bez lica prolazila je kroz svjetla noći. U toj tišini između eksplozija stari mudraci znaju ovo nije prvi put i neće biti posljednji. Sve što gledamo samo je igra sjena gusti veo Maje koji zavodi um da povjeruje u tijelo u naciju u pobjedu. A istina je gorka jer svi su izgubili. Svaki život što iščezne svaka suza što padne svaki dječji krik što nestane u tišini to je kap svjetlosti manje u svijetu koji već predugo luta tamom. Neka ova bol ostane u nama ne da bi nas slomila već da nas probudi. Jer u pepelu koji će ostati iza ove noći možda se rodi misao koja pamti tko smo bili prije nego što smo naučili mrziti. Iza svake rane stoji Duša vječna tiha i nepogođena koja promatra sve bez osude. Možda je ova tama potrebna da nas podsjeti kako svjetlost nikada ne dolazi izvana već iznutra. I kad sve ovo prođe kad se pepeo slegne i tišina opet zavlada možda ćemo se sjetiti da nikada nismo bili jedni protiv drugih već izgubljena braća u snu bez kraja. Neka se iskra božanska probudi ponovno u svakom od vas!