Predsjednik Zoran Milanović zadnji se tjedan obračunavao sa svima, ali zato su iz fokusa ispale njegove početne zamjerke vezane za uhićenje Dragana Kovačevića. Djelomično je to vratio i sam u fokus u razgovoru za RTL rekavši prvo da je premijer “tisuću posto znao” za izvide. A koju minutu kasnije rekao je da su ministar unutarnjih poslova i ravnatelj policije propustili reagirati i da je to “nesnalaženje”.
Ostavimo na stranu kako je premijer mogao znati ako je policijski dvojac propustio reagirati. Ali ovdje se postavljaju neka važnija pitanja na koja Milanović nije dao odgovor.
Ako smatra da o određenim izvidima Uskoka i policije trebaju znati premijer i ministar, prvo pitanje je: Kad bi ga trebali obavijestiti? Na početku, čim su odobrene tajne mjere, ili tek kad nešto pronađu, ili tek na kraju? Milanović ne daje odgovor iako je to ključno za proces. Ali tvrdi da nije Vlada trebala imenovati Kovačevića ponovno u veljači na čelo Janafa. Pretpostavimo da je to trenutak u kojem bi trebao premijer primiti obavijest. Onda bi premijer rekao svome ministru da ne imenuje Kovačevića. A onda bi Kovačević, koji ima izvrsne veze u HDZ-u, pitao zašto nije imenovan. Pa bi mu prije ili poslije netko rekao da je to savjet policije jer nešto rade oko njega. I tu bi sve bilo gotovo.
Pametnom čovjeku poput Kovačevića to bi bilo dovoljno. Cijela istraga bi se raspala.
Ali vratimo se zato i sljedećoj tvrdnji predsjednika. Da je on znao o istragama. Pa podsjetimo samo da su Bandić i Linić tvrdili da ih on politički progoni, a ondašnji premijer Milanović tvrdio je da to nema veze s njim nego da su institucije nezavisne. Ako je znao, onda i Bandićeve i Linićeve teze dobivaju smisao. Jer “treba treptaj oka da se energija usta pretvori u energiju ruke”, da opet citiramo Milanovića.
Najgore što se može dogoditi je da u Vladi budu obaviješteni o tajnim izvidima i radu Uskoka. To je siguran put u propast istraga, a dodatno vodi i u zlouporabu represivnog aparata.