Politika je kao nogomet - i u zadnjim minutama sudačke nadoknade neki potez može izmijeniti rezultat, a u nogometu se pamti samo rezultat. S pet mandata Plenković bi bio faraon, s četiri je luzer. Između te dvije pozicije stajala je tek koja tisuća glasova.
A ne treba smetnuti s uma da se u borbu protiv njega upregla cijela klerikalna scena, pravaši, suverenisti, da je Brkić predvodio pasivnu rezistenciju, da je na izbore išao sam s listom nepoznatih. Možemo, dakle, stvari postaviti i ovako: Plenković je sam dobio četiri mandata protiv cijele vojske vanjskih neprijatelja, oporbe i 'pete kolone', 'crnog labuda', iako je iza njegove Vlade, koju pretežno čine diletanti, hrpa skandala.
SDP je protiv takvog HDZ-a, sa svojim najjačim ljudima, dobio također četiri, jer su se lijevi birači uplašili rasipanja glasova.
Osim toga, lijeve i lijevocentrističke opcije nisu dobro iskomunicirale programe, ako su ih uopće imale, to su uglavnom bili setovi vrijednosti. Vratimo se Plenkoviću. On je HDZ-u na parlamentarnim izborima donio pobjedu protiv, u onome momentu, nadmoćnog Milanovića.
Tko bi to drugi mogao? On, povrh toga, ima najveći koalicijski kapacitet. On je HDZ-ov maksimum. Iz ove konstelacije možemo izvući i zaključak suprotan općemu - HDZ bi mogao shvatiti kako nakon Plenkija slijedi potop.
Desnica i ljevica pokazuju kako se bez središnjeg autoriteta i mehanizma stranke scena raspada na niz sukobljenih ega. Zato će Plenković, vjerojatno, nastaviti svojim smjerom. On pokušava nametnuti novu politiku i nove ljude, u tome doživljava otpor, ali jedini grijeh bio bi nečinjenje. Riskirao je s listom novih imena i provukao se kroz ušicu igle.
Uspije li, trebao bi se odvažiti na rizik suštinskog preobražavanja cijele zemlje. Koliko će tek tu skupiti protivnika!? Želi li on to, je li svjestan da će bez toga cijela zemlja propadati? Politička koža 'vojnika Plenkija' važna je samo njemu, ali ovdje se radi o sudbini zemlje.