Kakav je samo užitak bio gledati televizijski intervju Roberta Prosinečkog. Podsjećao je na svakog od nekoliko stotina tisuća mudrih ljudi, naših djedova, koji već desetinama godina sve razumiju. Na licu im vidiš da razumiju i da neke stvari, iako bi trebalo, ne mogu promijeniti, i neki sjetni razum, i neku tugu koju ne možeš kontrolirati kao loptu, koja se kotrlja kako ona hoće.

Prosinečki je rekao da kvalifikacije nisu gotove. Da, upravo to je trebao reći. I kao Štimčev kolega, bivši suigrač, i kao navijač, kao sve što je u nogometu bio, jest i bit će. Strast na tribinama, a razum izvan tribina, točno to nam svima treba. Ne tim riječima, ali što se Bilića tiče, rekao je da možeš “imati” u rukama 30 bodova, a osvojiti 10 ili 15. 

Da, možeš pobijediti Englesku zbog krtičnjaka i Duduova gola kakav Engleska primi jednom u deset godina, pobijediš a nitko ti ne bi prigovorio da si izgubio 2-0, a može te i, što bi kartaši rekli, srat’ karta cijelu noć, ili cijelu sezonu. Kadar se raširio i vidjelo se da Robi sjedi malo, možda i previše, pogrbljen. 

Kao da na leđima nosi ne deset života nego i živote i brigu za živote svih suigrača, trenera i navijača sa svih stadiona na kojima je igrao i sjedio na klupi. Nosi čovjek na leđima nekontrolirane ekstaze nakon kojih su slijedile pretjerane kritike, sve živote koje su drugi živjeli kroz njega, snove koje je ispunjavao i sebi, ali i milijunima drugih. Čudesan život. Ukratko, iz Dinama je morao otići da bi postao Prosinečki, Real je isposlovao promjenu propisa da bi ga iščupao iz ostataka Juge, ozljede, povratak u Dinamo, pa opet tužan rastanak.

Kao što je morao otići da bi se proslavio kao igrač, otišao je i da bi bio trener, i sve to vrijeme, pa i kad je kao igrač ili kao trener “ulazio na tri minute”, Prosinečki je uvijek čovjek i gospodin. Dok vjerojatno nisam jedini koji se nada da će Žuti biti trener i u Hrvatskoj, sigurno nisam jedini koji se nada da sudbina neće biti tako okrutna da Hrvatska mora igrati protiv Prosinečkog.