Od Dražena Ladića na dalje, Ivanu Kelavi su sad potrebni svi koje mlađarija što se prvi put dokopala slave inače ne voli slušati jer govore očito. 

I svi bi mu oni trebali reći da su se menadžeri i skauti klubova koji su dolazili gledati Kovačića, Halilovića i ostale šalili na golmanov račun. Poneki bi se glasno nasmijali, pričali su da mu, nakon što se baci, salo skakuće po terenu kao jo-jo i slične mračne šale. Kelava je još jedan u nizu dokaza da je dobro neprijatelj savršenog. Nekoliko dobrih utakmica, “omakne” ti se i postaneš zvijezda, solidna lova. Nisi li rastrošan, a upadneš u višu ili najvišu klasu Dinamovih igrača, za nekoliko godina možeš si osigurati cijeli život. 

Možeš zaraditi dovoljno da pokreneš neki posao, otvoriš kafić. Kako to već ide s golmanima... Teško upadaš u ekipu, ali teško i ispadaš. I, kao što je momčadi teško motivirati za slabe suparnike, jer Dinamo je prvi i prije prvog kola (no hajde, recimo prije zime), tako se i golmanu teško natjerati za natjecanje s prokletnikom koji ulazi samo ako se broj 1 ozlijedi ili dobije crveni karton. U tim okolnostima, “u igru”, smije li, mora ući trener. 

No u Dinamu su te stvari Mamićev posao. Imam neka iskustva s mršavljenjem. Sa 134 kile smršavio sam na 103. I s tim iskustvom nekako mi ne ide u glavu kako sportaš, dinamovac, uopće može imati dvije ili tri kile viška. Trening ne može izbjeći. Pa što radi od sebe da nakon takvih napora može nabiti kile? Radi li se tu o medicinskom problemu? Što god... Znajući da se Kelava do Dinamove prve momčadi nije probio rekreacijom, želim mu da pobijedi sebe. 

U natjecanju za poziciju u momčadi neću stati ni na njegovu ni na stranu njegove konkurencije, ali volio bih da pobijedi i alijansa dobronamjernih ljudi koji čine sve što mogu da mu pomognu, da Kelava pobijedi najlakšeg od svih suparnika s kojima se borio, kile, i najtežeg, slavu. Neki su klinci bili silno sretni jer su im roditelji kupili Kelavin dres. E, pa, Kelava, briga te za Maminja i trenera. Te klince nitko ne smije iznevjeriti.