Bude li Barišić privatizirao Dinamo kako treba, za njega će se, kao što je Churchill za Staljina rekao da je zatekao Rusiju s motikom, a ostavio je s atomskom bombom, moći reći da je zatekao Dinamo u ruševinama, a ostavio ga spremnog za život.

Uzme li se u obzir što su sve na raspolaganju imali njegovi prethodnici, a koji su im bili rezultati, naprosto se mora priznati da je imao očajne karte u rukama i s tim je kartama napravio najviše što se moglo.

Njegova Liga prvaka vrijedi više od Canjugine, njegovo spašavanje golog Dinamova života negdje je u rangu s osvajanjem europskog naslova drugog reda. A nokat je falio da Dinamo prođe kao Hajduk. Godinama sam zagovornik privatizacije. Ne kako je to napravio Hajduk stvorivši sve uvjete da se hajdukovcima uzme novac i obespravi ih se, nego da se to napravi kako civilizacija zapovijeda.

Nije teško procijeniti koliko na godinu treba potrošiti i koliko bi Dinamo mogao zaraditi.

I onda neka svatko sam za sebe odluči želi li, i ako želi, koliko platiti povlasticu da proporcionalno svom ulogu upravlja Dinamom, da s njim dijeli i dobro i zlo, ali možda i dobit. Tko god je kartao preferans, onako, bez veze, i za makar lipu štih, zna kakvu promjenu u igri čini lipa, taj zna i kakvu bi promjenu u ponašanju svih napravila privatizacija.

Od Mamića, koji teško da ima dovoljno para da kupi više od deset posto, do najmanjeg suvlasnika. Privatiziraj Dinamo i da vidiš kako će se paziti da baklje ne padaju na teren, kako će i veliki i mali gazde menadžmentu kojem povjere upravljanje klubom visiti nad glavom nad svakom kupnjom igrača.

Prvi put je napravio strašnu stvar spasivši klub organiziravši ga tako da ga i Mamić može voditi. Privatizira li ga i tako ga da u ruke nadmoćnom svjetonazoru, budućnosti, bit će to Barišićevo testamentarno ostvarenje.