Možemo sada govoriti o nedovoljnim dokazima ili lošoj sudskoj interpretaciji dokaza, o nesposobnosti ili političkoj podobnosti DORH-a, o pristranosti ili neovisnosti sutkinje, o namještaljkama ili igricama...

Ali ostaje činjenica da se jučer dogodilo ono što su vjerojatno svi očekivali: Ivica Todorić oslobođen je na svom prvom suđenju u Hrvatskoj.

Malo koga je to moglo iznenaditi. 

To je priča koju smo nebrojeno puta ispričali u proteklih desetak i više godina. Moćnik se nađe na udaru pravosuđa, moćnik bježi od pravosuđa, moćnik se pojavljuje pred sudovima, moćnik izlazi sa suda kao slobodan čovjek.

Udarili na Gazdu

Iskreno, pravo je čudo bilo da se Hrvatska uopće usudila udariti na Gazdu, na osobu koja je vladala Hrvatskom, držala u rukama politiku, institucije, medije, pravosuđe... Ali nije nikakvo čudo da je Gazda na koncu oslobođen. Doduše, na prvom suđenju i u prvostupanjskom postupku, ali svejedno. 

Ivica Todorić urlao je o političkom progonu na početku procesa, Ivica Todorić urla o političkom progonu na jučerašnjoj objavi oslobađajuće presude za tzv. "mali Agrokor".

"Optužnica je monstruozna i lažna", poručivao je jučer Todorić, "optužbu je izradila Borg grupa na čelu s Antom Ramljakom, a pod Plenkovićevim pokroviteljstvom. Tužiteljstvo je bilo pod pritiskom".

Dok je to tvrdio na početku progona zvučao je kao očajnik, utopljenik, kao žrtva urote. Sada zvuči kao pobjednik i pravednik.

Što smo naučili? 

A što smo potvrdili u ovom postupku? Kako tumačiti ovu oslobađajuću, premda prvostupanjsku presudu?

Kao dokaz politiziranosti Državnog odvjetništva koje je politički progon pretočilo u optužnicu? Kao dokaz nesposobnosti tužiteljstva da skupi uvjerljive dokaze i prezentira ih na sudu? Kao dokaz neovisnosti sudstva koje nije popustilo političkom i medijskom pritisku da se osudi Todorića? Ili kao dokaz pristranosti sudstva koje se nije usudilo osuditi Gazdu?

Svatko može uzeti dio koji mu odgovara. Sve navedeno ili ništa od toga.

No ova presuda koju jedni koriste za potvrdu politiziranosti, a drugi kao dokaz nesposobnosti pravosuđa, odnosno DORH-a, došao je u trenutku kad se raspravlja u povezanosti tužitelja s aferom Janaf, o curenju informacija iz istraga ili o njihovu probijanju kad se dođe u kontakt s visokom politikom, o utjecaju ili pritisku vladajuće politike na pravosuđe...

Napadi na Plenkovića

Todorić napada Plenkovića da stoji iza optužnice. Nikola Grmoja napada Plenkovića da upravlja radom DORH-a, na primjeru kadroviranja u Ministarstvu vanjskih poslova. Zamjenica županijskog državnog odvjetnika, inače angažirana upravo u slučaju Agrokor, dala je ostavku nakon otkrića da je njezin suprug navodno čuvao 4,5 milijuna kuna od Dragana Kovačevića.

Ivica Todorić godinama je, pa i desetljećima, odolijevao prijavama upravo zato što je imao u džepu (ponekad i doslovno) vlast, institucije, pojedince, one koji donose odluke. Bilo je iluzorno očekivati da će se ikada pojaviti na sudu. A sad kad se pojavio, oslobođen je, barem nepravomoćno.

Premreženost aktera

I ako je igdje bila vidljiva ta premreženost politike, pravosuđa, institucija, tada je to bilo na slučaju Ivice Todorića. A ta premreženost sada se vidi na drugim slučajevima, pogotovo Janafu, s ministrima, predsjednikom, tajkunima i šefom državne kompanije.

Sada kad gledamo kako se razvlači Kovačevića, kako mu se vade vreće novca (ili "mačke u torbi"), broje milijuni, kao i pajdaši koji su pohodili Klub, kao da promatramo obrasce iz slučaja Todorić. I kao što još nismo dočekali prvu pravomoćnu presudu protiv Gazde, pitamo se čemu se možemo nadati u istrazi oko Janafa i Kluba.

S ovakvim DORH-om, ovim utjecajem politike, ovakvim sudovima, ovakvom premreženošću politike i aktera umiješanih u afere.

Uglavnom, kad premijer Plenković govori da je sve u redu s radom DORH-a, Uskoka, policije, tužitelja o čijem radu on navodno ne želi ništa znati, pitamo se je li to obećanje ili - prijetnja.