Zamislite da zastupnik u njemačkom Bundestagu kaže javno novinaru da to nije njegov automobil koji je nepropisno parkiran i da ga on nije vozio. A novinar neporecivo utvrdi da ga je baš on parkirao na zebru pomoću snimki kamera. Takav zastupnik bi u Njemačkoj podnio ostavku, niti jedna stranka ga ne bi stavila na listu. Bio bi politički mrtav. I to ne zbog pogrešnog parkiranja. Nego zbog laži koju je izgovorio.
Jer je potpuno opravdan zaključak: ako je lagao za sitnicu poput parkiranja, kako mu se može vjerovati kad brani ili predlaže neki zakon ili javno istupa. Kredibilitet i integritet, ili pučki rečeno, obraz, trebao bi biti najvrednija moneta svakog političara.
U slučaju HZD-ovca Žarka Tušeka, on nam se zaklinjao u poštenje, pozivao da mu vjerujemo da nije nudio Viktoru Šimuniću nikakve funkcije ni financiranje kampanje. Govorio da to nije istina. Samo nije znao da smo već preslušali snimku na kojoj ga čujemo kako upravo to nudi. Dakle, i bez ulaženja u kaznenu odgovornost takvog ponašanja koju ispituje Uskok, Tušek bi zbog svoje javno neizrečene neistine trebao podnijeti ostavku.
Ali bilo je potrebno još isječaka snimki, bilo je potrebno još hvatanja u neistinama da to i učini. Ali samo na mjesto šefa lokalnog HDZ-a. I dalje ostaje saborski zastupnik, član predsjedništva stranke i čovjek koji u najvećoj krizi od rata vodi Odbor za gospodarstvo. Stranka i njezin šef Plenković su ga branili, a pazite paradoksa, morao je otići tek kad smo objavili da je kritizirao članove Vlade. Za razliku od ponuda koje je davao, to sigurno nema elemenata kaznenog djela.
Tušeka su i dalje pustili da govori kako je sve linč, hajka, da je on odgovoran čovjek, pa se povlači da ne bude “uteg”. Ali u biti se ne povlači niotkud. Da nije udario na Plenkovićev ego, ne bi izgubio ni jednu stranačku funkciju. I to govori sve o vjerodostojnosti i nultoj borbi protiv bilo kojeg oblika korupcije koju vladajući promoviraju.