Pet godina smo u Europskoj Uniji. I nije riječ o obljetnici koju ćemo proslaviti uz zvuk fanfara, sretni i ushićeni. Prije nam dođe da zapalimo svijeće – za cijelu ovu naciju, za normalan i dostojanstven život koji su nam uništili, za nade koje su nam pokopali i za sve suze koje smo isplakali ispraćajući na kolodvorima svoju djecu put Irske ili Njemačke.
Pa neka svijeća gori i za sve laži o nadolazećem prosperitetu kojih smo se naslušali prije ulaska u EU, za sva poskupljenja, život na minimalcu, europske cijene i balkanske plaće, neprovedene reforme i budućnost koja nam ne obećava ništa osim produbljivanja postojeće agonije. Jer možemo, onako pravno i formalno, biti dio društva civiliziranih i stajati uz bok uređenim društvima. No to ne mijenja činjenicu da nam državu i dalje vode častohlepne neznalice i diletanti opasnih namjera koji pojma nemaju što rade.
Kao ni činjenicu da smo još uvijek korumpirana prćija u kojoj je uhljebništvo nacionalni sport popularniji od nogometa, a kriminal bez sankcija nepisano pravilo kojem uvijek iznova u nevjerici svjedočimo. Možemo biti jedna od zvjezdica na plavoj zastavi naprednog svijeta, ali i dalje smo bolesno zatrovani ustašama i partizanima, lijevima i desnima, pokušajima zatiranja ljudskih prava i mastodontskom birokracijom koja nas guši i ne pušta.
Može Europa napuniti novcima još stotine fondova, ali što to nama vrijedi kada “kako ćemo-lako ćemo” nesposobnjakovići to ne žele iskoristiti, suviše zauzeti jačanjem svoje moći, isisavanjem našeg novca za vlastitu korist i zapošljavanjem maloga od rođaka od tetke, jer tako je pao dogovor uz janjetinu plaćenu troškovima reprezentacije.
Može nas od ostatka Europe dijeliti samo granični prijelaz, ali u glavama i unutar svojih granica nismo baš daleko odmakli. Ni nećemo, dok ne promijenimo trula uvjerenja, kolektivnu svijest, način funkcioniranja. A do tada, što bi rekli naši TBF-ovci – tududu, nema nam pomoći...