Obje su Zagrepčanke. Obje su velike, snažne cure. Obje su bez dlake na jeziku. Obje su apsolutne kraljice svojih sportova, nedodirljive, nedostižne za konkurenciju. Janica Kostelić je najveća junakinja u povijesti hrvatskog sporta, vjerojatno jedina koju je zahtjevna hrvatska publika prihvatila u tolikoj mjeri da joj nije zamjerala poneki kiks, jedina čija je karizma bila veća od hrvatskog jala.

Ako itko može doći do takvog kultnog statusa u očima te zahtjevne, uspjesima razmažene hrvatske publike, može Sandra Perković.

- Ova medalja je posveta svima koji su bili uz mene kad je bilo najteže i šamarčina onima koji mi nisu vjerovali - rekla je Sandra nakon osvajanja zlata u Londonu.

A bilo je onih koji nisu vjerovali. Bilo je onih koji su očekivali da će puknuti, nakon svih pobjeda raspasti se u ključnom trenutku. Bilo je onih koji joj nisu oprostili skandal s dopingom, koji su bili uvjereni da je prevarantica. Ali sve je to palo u vodu u subotu navečer. Cijela nacija bila je uz televizore, skakala s njom kad je disk pao na 69,11 m, plakala od sreće dok je za nju svirala “Lijepa naša”.

Uvijek je bila vrckasta. Kao klinka tukla se s dječacima, jajima gađala susjedovu kuću, odskakala je iz okvira tipične djevojčice. Bila je blizu kraja karijere, čak i smrti, ali vratila se jača nego ikad. Samouvjerena, svjesna svojih mogućnosti, znala je da samo o njoj ovisi hoće li osvojiti zlato. Ona nije sumnjala. Baš kao ni Janica u svoje vrijeme. Zato je prava prvakinja i nova hrvatska sportska kraljica.