Dalija Orešković je otpisana, Boris Jokić je otpisan, Marin Strmota je otpisan, sucu Mislavu Kolakušiću ne piše se dobro. Škegro, Ramljak, Kerum, Šeparović i Horvatinčić su bogati i uspješni. Ha, bozi, zašto to? Zašto to, bozi, rekao bi Shakespeare...
U Hrvatskoj bolji redovito pobjeđuju gore! To im omogućuje sustav, odnosno svi društveni podsustavi. Sposoban, moralan, neumrežen pojedinac koji radi prema zakonima ne može opstati jer ga sustav sažvače i ispljune.
Tako je posvuda.
U gospodarstvu imamo patogeni tip dogovorne ekonomije - škegronomike - koja funkcionira po nekoliko jasnih formula: ja tebi - ti meni, ruka ruku mije, vrana vrani oči ne kopa, tko će kome ako ne svoj svome, uzmi sve što ti život pruža...
U pravosuđu suci se ne biraju prema izvrsnosti - najbolje suce promaknuća najčešće zaobilaze - već se lansiraju oni koji su umreženi, koji znaju razumjeti važnost i ulogu sinkope. Politika je rodno mjesto negativne selekcije. Ona željeznom rukom drži javna poduzeća jer je tamo izvor novca i moći. Drži sudove, drži kulturu. Povjeravaju ih, dakako, poslušnima. No politika nije jedino izvorište te pošasti.
Riječ je i o dubokim kulturnim matricama koje - bez obzira na to tko vlada ovom zemljom - generiraju isti tip ponašanja. Nismo dosegli razinu racionalne države, nego se ponašamo kao pripadnici plemena kojim vlada neka neprijateljska država, čiju blagajnu ne treba puniti nego prazniti.
To je spirala smrti i nestajanja, danas je to jasno svima. Može li se s te spirale sići? Može, ali teško. Ovdje bi vlast morao dobiti jak, samouvjeren, punokrvan, ne anemičan, reformski orijentiran čovjek koji bi bio spreman ići protiv struje, koji bi resetirao politiku i pravosuđe, izborni sustav, mnoge zakone...
No takvoga nema na vidiku. Štoviše, politika odbija priznati kakvo je stanje stvari. Jer jedino u toj džungli oni mogu biti bengalski tigrovi. U kinu Croatia i dalje igra film potpune katastrofe.