Bila je to prava raspsodija u plavom.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pozvala se na Tuđmanovu politiku pomirbe dok je ove subote svečano otvarala bistu prvog hrvatskog predsjednika u Titovoj vili na Pantovčaku, uz bok bisti biskupa Strossmayera kao začetnika ideje jugoslavenstva, ali bez Titove biste koju je prije godinu dana deložirala u Kumrovec.
"Politika zajedništva, koja se nastavlja na politiku pomirbe, o kojoj govorim neprestance tijekom ovih godinu dana, iznimno je bitna", poručila je predsjednica, pozirajući tom svečanom prigodom u plavoj haljini (bez lente!) koja je podsjetila na ikonografiju svečane inauguracije prije točno godinu dana.
Tako je izgledalo Kolindino zajedništvo: jednako šuplje i licemjerno kao i famozna ideja Tuđmanove pomirbe.
Nema mjesta za one druge
Kao što u famoznoj politici zajedništva danas u Uredu predsjednika nema mjesta i za Tita i za Tuđmana, tako je u toj slavnoj politici pomirbe bilo sve manje mjesta za antifašiste i partizane.
Bilo je, naravno, mjesta za sto tisuća komunista koji su kadrovski upotpunili HDZ, zajedno s filoustašama i NDH nostalgičarima. Bilo je mjesta za udbaše i policajce koji su najprije činili temelj opstanka mlade hrvatske države, a potom temelj opstanka Tuđmanova režima.
Ali nije bilo mjesta za deset tisuća partizanskih spomenika koji su mahom rušeni i satirani.
Nije bilo mjesta za partizanske ulice u Zagrebu. Gdje se ipak našlo mjesto za Domobransku ulicu.
Baš kao što se u Splitu našlo mjesta za spomenik bojni HOS-a nazvanoj po Rafaelu Bobanu, ali ne i za ulicu partizanskog odreda, naročito ako se ona križala s ulicom poginulog hrvatskog branitelja.
I kao što sada u toj Kolindinoj ideji zajedništva temeljenoj na Tuđmanovoj ideji pomirbe, na Pantovčaku nema mjesta za Tita i Tuđmana.
Zajedno u lustraciju
Što je još bizarnije, ta ponovljena poruka zajedništva koja nas je ove subote zapljusnula s Pantovčaka poklapa se sa sve glasnijim zahtjevima za lustracijom, sa sve glasnijim negiranjem Jasenovca, sa sve glasnijim relativiziranjem ustaškog režima komunističkim zločinima, s nadirućim povijesnim revizionizmom i kulturnom revolucijom.
A nadovezuje se i na nedavno predsjedničino pismo uredništvu tjednika Novosti, gdje je u maniri svog spomeničkog idola Franje Tuđmana javno opomenula manjine da ne smiju ni pod koju cijenu - a najmanje pod cijenu slobode izražavanja i mišljenja - provocirati većinu i vrijeđati njezine osjećaje.
Jer inače, kako je izričito naglasila pozivajući se na slučaj karikatura proroka Muhameda u nekim europskim novinama, ne bi bilo nimalo čudno da se netko od te povrijeđene većine nađe pozvanim osobno se obračunati s urednicima novina.
To je granica na kojoj Kolindino zajedništvo balansira prema totalitarizmu.
Sloboda u četiri zida
U onaj isti totalitarizam koji se očituje i u Karamarkovim prijetnjama hrvatskim građanima da o Tuđmanu "smiju slobodno govoriti samo u svoja četiri zida", u njegovim porukama medijima da "neće s opozicijom smjenjivati ministre", u pritisku na nevladine udruge, kazalištarce, satiričare, kritičare.
I koji se naslanja na njegovu izjavu od prije dvije godine kako je "sada definitivno jasno da Tuđmanova pomirba nije uspjela".
"Kako ćemo se pomiriti i nalaziti kompromise s onima koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, niti voljeli, niti željeli", pitao se Karamarko, ponavljajući doslovno riječi pokojnog predsjednika koji se javno obračunavao s "onima koji se nikada nisu pomirili s Hrvatskom" dok su njegove tajne službe punile obavještajne dosjee tih "neprijatelja".
Njegovu je bistu, eto, predsjednica ove subote otkrila u znak pomirbe i zajedništva.
Većina od jedan posto
Zajedništva koji se svodi na poruku "Tko nije s nama, taj je protiv nas". Tko se ne miri s većinom, naći će se na udaru te većine. Tko provocira većinu, od nje će stradati. Tko ne misli kao većina, neka misli zatvoren u svoja četiri zida.
Pa makar se ta većina koju Kolinda i Karamarko tako vehementno zastupaju izbornom matematikom svodila na manjinu. Ili u predsjedničinu slučaju, na većinu od jedan posto.
Stoga, što se predsjednica više poziva na zajedništvo, to njezine poruke više asociraju na podložnost, poslušnost, pa i pokoravanje.
Nema sumnje da bi Franjo Tuđman bio ponosan.