Tijekom afere vezane uz sad već bivšeg ministra Lovru Kuščevića, često se postavljalo pitanje kako se uopće moglo dogoditi nešto slično, da jedna takva osoba dođe na mjesto ministra.
Lovro Kuščević nije usamljen slučaj, što ne govori toliko o njemu koliko o društvu, odnosno do koje mjere je atrofiralo. Najjednostavnije je objašnjenje da je do ovog sunovrata došlo postupno, prema onom prastarom eksperimentu sa žabom, koja se bez otpora može skuhati ako se voda zagrijava postupno.
Međutim, u slučaju Hrvatske to ne vrijedi jer ti procesi nisu imali linearan tijek zbog procesa pristupanja zemlje Europskoj uniji. Problemi su počeli s Tomislavom Karamarkom, koji je doslovce preko noći resetirao sustav i uspostavio novi, po vlastitoj mjeri.
Uzrok kuščevićima je, dakle, negdje drugdje, a on se najvjerojatnije krije u okoštalom partitokratskome modelu, čvrsto uspostavljenoj mreži klijentelizma, nepotizma i korupcije, koji procesi pristupanja Hrvatske Europskoj uniji nisu niti dotaknuli, što se ponajviše odnosi na unutarstranačku hijerarhiju, što nije samo HDZ-ov ekskluzivitet, po kojoj je predsjednik stranke nedodirljiv. Ako se dogodi da predsjednik vladajuće stranke postane potkapacitirana osoba - koja, da bi sačuvala bogomdani autoritet, oko sebe mora okupljati isključivo lošije od sebe - tu počinju problemi.
Nitko, dakle, ne smije stršati iznad “velikog vođe” niti narušavati “stranačko jedinstvo”, a sve drugo je dopušteno. Lovro Kuščević je rezultat sličnih procesa. Međutim, u ovom slučaju njega ne treba povezivati s Andrejem Plenkovićem, u čijoj je vladi, nego s Tomislavom Karamarkom. Plenkovićev je jedini “krimen”, ali i klica propasti, to što nije na vrijeme očistio stranku od Karamarkovih trojanaca. Plenković je neusporedivo vještiji političar od Karamarka, tako da bi “krvna slika” Vlade bila neusporedivo bolja, jer je Karamarko morao doslovce srezati kriterije, dovodeći lošije od sebe.
Kuščevića je, ipak, dokrajčila vlastita glupost i bahatost, primjerice idiotski post kojim se na Facebooku obračunavao sa sociologom Srđanom Dvornikom i književnicom Đurđom Knežević, čime je nanio i veliku štetu vlastitoj stranci, što se ne prašta. Na sličan način je mogla “stradati” i Gabrijela Žalac u aferi “Mercedes” kad je izjavila da joj cijelu aferu namješta netko unutar stranke. Međutim, ministrica Žalac pokazala se ipak malo inteligentnijom od Kuščevića te se na vrijeme povukla (“U šutnji je sigurnost”, kako bi to rekao Ivo Andrić).
Osnovni problem s kuščevićima je taj što ti ljudi uvjere sami sebe u vlastitu veličinu i važnost, što je najlakši način da se nehotice prijeđu granice koje se ne smiju, odnosno postavljanje sebe iznad stranke. Ono što u cijelom ovom slučaju ulijeva mrvu optimizma su mediji, koji su u konačnici i “došli glave” Lovri Kuščeviću, ona Krležina “kutija slova” kao posljednja obrana ljudskog dostojanstva, jer je ovdje upravo o tome riječ: svaki kuščević je napad na ljudsko dostojanstvo i uvreda zdravu razumu.