Posljednjih se dana društvenim mrežama masovno dijele snimke Amazonije u plamenu. Gore pluća svijeta, svi su zgroženi, pozivaju da se nešto učini. I jest, više je nego strašno što Amazonija gori, nakon što je velikim dijelom posječena i devastirana.

No postavlja se pitanje funkcioniraju li kauč-aktivisti u svakodnevnom životu, kad je u pitanju očuvanje planeta i okoliša, s jednakim žarom kao kad klikovima gase požar u Amazoniji? Očito ne, jer stanje govori dovoljno za sebe. Imamo more prepuno plastike i fekalija, ilegalna odlagališta otpada po šumama cijele Hrvatske i apsolutni manjak svijesti o zagađenju za koje smo sami odgovorni.

Podaci kažu da je polovina smeća na našim plažama opasna plastika, a po pitanju recikliranja i odvajanja otpada, pazi čuda, najgori smo u Europi. Kupujemo bez razmišljanja, a jednako tako i bacamo gdje stignemo. Teško nam je u džep ili torbu staviti platnenu vrećicu za kupnju, ali nam je neopisivo lako isprazniti septičku u more.

Ne pada nam na pamet stari štednjak odvesti do najbližeg besplatnog reciklažnog dvorišta jer je mnogo lakše baciti ga pod okriljem noći pokraj najbližeg kontejnera za metal i plastiku.

Teško nam je posaditi drvo ili kod kuće staviti posebnu vreću za odvajanje plastične ambalaže, ali nam nije teško, skrolajući po mobitelu, svesrdno naricati nad sudbinom Amazonije. I zato se svatko od nas treba zapitati - što na svojoj osobnoj, mikro razini, činimo da proizvodimo manje smeća i zagađenja, jer stvarajući odgovornost u svakodnevnom životu stvaramo i kolektivnu svijest kojom ćemo zaštititi najveće i najbitnije stvari, poput Amazonije.

Moramo se osvijestiti jer je krajnji trenutak za to te shvatiti da svaka plastična vrećica ili slamka imaju važnost i predstavljaju opasnost. Već danas postanimo odgovorniji. Odmah, bez odlaganja.