Čudesna moć medija, reći će neki. Da, mediji mogu i trebaju upozoravati na propuste, ispravljati nepravde, popravljati stvari. Oni će pomoći kad ništa drugo ne pomaže. No uvijek ostaje pitanje zašto reakcija uslijedi tek nakon medijske pompe i zašto oni koji su odgovorni, i za to dobro plaćeni, nisu reagirali neovisno o medijima, po načelu profesionalnosti i savjesnog obavljanja posla. Zašto smeće u svojim resorima nisu čistili bez medijskog pritiska, jer su naprosto to zakonom bili dužni.

Posljednja epizoda - opsceni ortoped u KB-u Dubrava. Čovjek, o čijemu mentalnom zdravlju ne želimo nagađati, godinama je pacijente vrijeđao, ponižavao i cerio im se u lice seksualnim aluzijama. Godinama je dolazio na posao kao da se ništa ne događa. Iako su pacijenti pisali pritužbe, žalile su se i medicinske sestre.

Za njegov prostački modus operandi znali su svi, uključujući čelne ljude bolnice.

A na mjestu ravnatelja KB-a Dubrava osam je godina bio Milan Kujundžić, ministar zdravstva. I onda priča pukne u medijima, i eto tog istoga Kujundžića u ekspresno uvježbanoj ulozi pravednika i čistunca. Šokiran je odjednom svim tim prljavštinama i psovkama koje je ortoped nabrajao kao anamneze i dijagnoze. A usput se ministar pravda kako prije nije žešće reagirao jer “incidenti sigurno nisu bili preveliki”. Ma dajte.

Dugogodišnje doktorovo ambulantno verbalno orgijanje Kujundžiću i dalje vjerojatno ne bi bilo dovoljno incidentno da pacijenti i mediji zajedničkim snagama nisu odlučili svemu stati na kraj. No ministar nam sad, više nego ikad, duguje objašnjenja. Duguje nam odgovor na pitanje je li devijantnog ortopeda netko štitio. I zašto toliko dugo nitko nije ništa poduzeo. Priča ne smije stati na otkazu doktora perverznjaka. Ali i onaj tko mu je sve to dopuštao, preko svega šutke prelazio. Ministre, tko je taj?