Kaže mi neki dan prijateljica kako su mi tekstovi sve "mekši". Istina, jesu. I to iz nekoliko razloga. Prvi je onaj zbog koje sam otvorila bocu jednog, za moj džep preskupog konjaka, i koji sam podijelila s cijelim svijetom, a taj je da već mjesec i pol moj uvaženi potomak spava cijelu noć. Drugi je jer je naprosto veći i u njegovom društvu sada silno uživam. Točno to - sada. Ne neću ni ovaj put biti licemjerna pa da tvrdim kako sam beskrajno uživala u svakoj milisekundi svog majčinstva od trenutka kada je rođen. Nisam. Čak štoviše nabijala sam vratima, željela sam lupati glavom u zid, histerično urlikala kako ću ga sigurno baciti kroz prozor (živimo u prizemlju pa i nije neka strašna prijetnja) ako odmah iste sekunde ne zaspi i to ne na mojim rukama, razmišljala da počnem pušiti...ma svašta, ali ionako su moje redovne čitateljice upućene u mnoge mračne tajne mog uma. 

Znaš koji je bio moj najveći problem s njim? To što sam stalno nešto čekala i čekajući i iščekujući da prestanu grčevi, da izrastu zubi, da sjedne, da hoda sam nabijala stalno sebi neki pritisak

Da, mnogi su me puni mudrosti i razumijevanja ocrnjivali, tvrdili da sam luđakinja (što mi je zapravo u tim fazama bio i kompliment, a ne uvreda) i da nisam dostojna imati dijete. Pa bi se onda pozivali na sve one koji ne mogu imati djecu ili čija djeca imaju nekih poteškoća, a ja eto imam zdravo i divno dijete i sad dramim. Kad se tako postave stvari, u pravu su, no onaj čije se dijete u jednoj noći probudi 10 puta zna da, nakon toga, tako jednostavno ne možeš postaviti stvari. Ne možeš fizički, a tek onda - nemaš ni zdravog razuma. 

Neki dan sam ja jednoj svojoj boljoj poznanici koja je u manje-više istoj 'nespavalačkoj', 'mrzim kolica' i da 'me-itko-osim-tebe-mama-nosi' fazi jednako smireno, kao što su meni mnogi prije dvije godine govorili, rekla: Samo se opusti i bit će sve dobro. Dovoljno smo si dobri da me "sterala" u vaginalni ulaz vlastite majke i citirajući me podsjetila na moje nimalo opuštene trenutke. Žena je u pravu, teško joj je i moje zen mudrosti joj stvarno ne pomažu. Onda sam joj dovela svog sina i rekla: Vidi ga, proći će. Moj se potomak osmjehnuo savršenim broj 6 smiješkom i odmah potom izgovorio: "Mama, jako si lijepa" i time potvrdio svoju neodoljivost. 

Dakle, da, danas mi je žao zbog svakog svog živčanog trenutka jer sam upravo u tom trenutku propuštala neku ljepotu sa svojim djetešcem 

- Vidiš, sada spava 12 sati u komadu i još sat, dva usred dana, za uspavljivanje traži samo jednu priču (već tjednima istu, ali dobro), jede 5-6 obroka samostalno, pije sam, ma divotica... - objašnjavam joj tješeći je. I dalje nije bilo neke reakcije. Pa sam izvukla još jedan argument: Znaš koji je bio moj najveći problem s njim? To što sam stalno nešto čekala i čekajući i iščekujući da prestanu grčevi, da izrastu zubi, da sjedne, da hoda sam nabijala stalno sebi neki pritisak. A ja sam stalno mislila da će biti bolje kad on savlada ovo ili ono. Iako je to naravno logično i točno na taj sam način propuštala, u vlastitom grču, puno divnih faza. 

Drugi put ću znati bolje

Danas mi je, primjerice, najdraža naša zajednička fotografija na kojoj moj sin s nekih dva-tri mjeseca spava na mom trbuhu. Tada sam to osjećala kao strašno zlo. Pa ne mogu ni na wc bez njega, gladna sam, a ne mogu si niti sendvič napraviti jer me strah ustati se da ga ne probudim. Tada mi se činilo kao da te i slične faze nikada, ali baš nikada neće proći. Neki dan se pak dogodilo da sam zaboravila da je on kod kuće jer se tiho i mirno igrao legačima u svojoj sobi dok sam ja u drugoj lakirala nokte. 

Dakle, da, danas mi je žao zbog svakog svog živčanog trenutka jer sam upravo u tom trenutku propuštala neku ljepotu sa svojim djetešcem. I kad me netko pita hoćeš li s drugim biti pametnija, a pritom misli na (pre)dugo dojenje i zajedničko (ne)spavanje, moj odgovor je - hoću. Bit ću opuštenija. Jer svi problemi zapravo prođu za čas, a nervirajući se propuštamo svu divotu roditeljstva.