Jeste li ikada bili u nekom od domova za nezbrinutu djecu, imali priliku pogledati u oči djeteta koje je u svom životu otrpjelo neviđen strah, zanemarivanje, batine, siromaštvo i glad? Većina nije. Baš kao ni većina političara, onih istih koji su, navodno čiste i mirne savjesti, izglasali zakon što istospolnim parovima brani udomljavanje djece. Neviđena se hajka digla posljednjih dana na gay parove koji su se, po mišljenju dijela građana, ali i vladajućih, drznuli, eto, i pomisliti da nekome daju podršku u odrastanju, ljubav, pažnju i siguran dom.

Sve o čemu sanjaju djeca iz institucionalnog smještaja, neopterećena predrasudama kojima ih odrasli beskompromisno truju. Pritom su ti isti odrasli neopisivo opasni u svom neznanju. Jer ne znaju, recimo, razliku između udomljenja i posvojenja. Udomljenje se, po osnovnoj definiciji, smatra privremenim smještajem u udomiteljsku obitelj, dok se ne riješe prilike u biološkoj obitelji djeteta, ili dok se ne steknu uvjeti za njegovo udomljavanje. A znate li što se krije iza ove naizgled bezazlene sintagme “prilike u biološkoj obitelji”? Kriju se očevi teški alkoholičari koji za dobro jutro i laku noć mlate svoju djecu dok im ne izbiju bubrege, kriju se majke narkomanke koje se prostituiraju za vrijednost kutije cigareta dok su djeca kod kuće sama i gladna, kriju se roditelji monstrumi koji su svoju djecu seksualno zlostavljali na načine koje ne možete ni zamisliti, a u najblažem slučaju kriju se ljudi toliko siromašni da danima djetetu ne mogu ni kiflu staviti na stol.

Često su u državnim domovima i djeca s mentalnim i fizičkim oštećenjima, a i djeca koja su već debelo zagazila u školsku dob, što im smanjuje šanse za posvojenjem. Pa se na kraju priče preispitajte još jednom, da vidimo usudite li se i dalje tvrditi da je takvoj djeci bolje u domu, nego u istospolnoj obitelji. Usudite li se reći da je bolje da doživotno ostane zakinuto za ljubav, nego da mu gay ruka ujutro skuha čaj i ponese torbu u školu. Doista, usudite li se?