To je to što me zanima!

Njegova se sudbina zna: Kako (pre)živjeti u malom gradu?

Prošla sam kraj INE na kojoj već odavno nema brda koji je bio omiljeno mjesto djece kada padne snijeg. Nema više ni grmova u koje smo se skrivali kao mali, a nema ni djece.
Vidi originalni članak

Već sam dva puta pisala o svom gradu. Jednom je dobio ime „Grad koji je stao“, a jednom „Grad duhova“. Nazovite ih kako god želite. Svi mali gradovi slični su jedni drugima. Njihovi su ljudi isti, možda imaju drugačija imena, no ništa u vezi njih nije posebno, a opet jeste. Svi stanovnici malih gradova preziru svoje mjesto, a u isto vrijeme ga baš jako vole. Sudbine malih gradova često su iste. Sudbine njihovih ljudi ponavljaju se bez obzira na to što ih razdvajaju kilometri.

Živjeti u malom gradu nevjerojatno je teško.

Prije sedam godina preselila sam se u Novi Sad. Kažu da su svi početci teški, ja u to ne vjerujem, nisu baš svi. Neki su početci nevjerojatno laki, no moj početak u Novom Sadu bio je odvratan. Svaki sam se vikend vraćala doma. Tamo su me čekali moji ljudi, moji kafići, moje ulice. Moj je grad tada bio moje utočište.

S godinama su ti odlasci doma postajali sve rjeđi. Novi Sad postao je dom koji nikada nisam imala. Njegovi su ljudi bili zabavniji i vedriji. Njegove ulice ljepše, a kafići sretniji.

Ljubav prema tom gradu na Dunavu rasla je svakoga dana, a u isto vrijeme se ljubav prema mom rodnom gradu smanjivala. Ljudi su odlazili. Nisu se više vraćali ni za Božić. Vinkovačke jeseni nikada nisu bile tužnije i s manje ljudi. Neki novi klinci na Bosutu su slušali narodnjake, a ja po prvi puta nisam imala želju izlaziti iz stana. A zašto bih izlazila? I zašto bi se vraćali? Kome? Pustim ulicama, praznim kafićima i tužnim životima onih koji su ostali?!

Prije nekoliko mjeseci, vratila sam se doma. Ne ostajem ovdje zauvijek, ali ponekad imam osjećaj da se zauvijek događa u jednom danu koji ne prolazi iz inata. Nedavno me otac poslao po burek kod Zdravka. Volim kada doručkujemo skupa i volim te naše mirne trenutke jer znam da uskoro odlazim zauvijek. Toga sam se jutra doma vraćala nešto drugačijim putem. Prošla sam kraj INE na kojoj već odavno nema brda koji je bio omiljeno mjesto djece kada padne snijeg. Nema više ni grmova u koje smo se skrivali kao mali, a nema ni djece. Jedino što se u cijeloj toj priči nije promijenilo ljudi su koji piju ispred male trgovine koja se nalazi u blizini. Oni su još uvijek tu, samo ih je sada više. Više je i ljudi kojima glava viri iz kontejnera i više je onih koji se prave da to sve ne vide.

Vratila sam se i na početku je bilo baš teško. Osjećala sam se kao stranac u svom gradu i sve one prednosti samačkog života nestale su za nekoliko sati. Osjećala sam se izgubljeno u gradu u kojem se ne možeš izgubiti jer je suviše mali, ali znala sam da se moji dani ne smiju pretvoriti u ležanje u krevetu i plakanje za nečim što još jednostavno ne može doći. Kako preživjeti u gradovima koji ne nude ništa, a uzimaju sve?

Iako često skriveni, u malim gradovima postoje posebni ljudi koji, za razliku od većine, ne stoje na mjestu. Ti su ljudi moji prijatelji.

Nitko od njih ne planira ostati ovdje zauvijek. Većini su Vinkovci samo prolazna stanica. No zbog tih ljudi dani poprimaju ljepše boje. Ti se ljudi trude stvarati jer drugačije ne ide. U malim gradovima imaš izbor biti onaj čiju sudbinu žive još stotine njih samo nekoliko kilometara dalje ili biti netko tko će od ničega napraviti nešto. Mali grad ti nudi ulogu lokalnog propaliteta i pijanca ili ulogu nekog tko se trudi, napreduje i naposljetku odlazi. Moji prijatelji spadaju među ove druge. Kada se izgubim u gradu u kojem se ne možeš izgubiti, uvijek imam njih da me vrate na pravi put.

Nazovite ih kako god želite, ali znajte da su svi mali gradovi nevjerojatno slični. Svi ih mi mrzimo istim žarom, a s još većim branimo kada ih netko dira. Njihove su ulice prazne i tihe. Njihova sudbina zna se unaprijed. Njihovi ljudi su isti, stoje, ne idu nikamo. Izgubljeni u gradovima u kojima se ne možeš izgubiti jer su suviše mali.

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:

Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Zaljubljena u riječi, filmove, knjige, prirodu i glazbu. Prijatelj svih.

Idi na 24sata