Na korak sam do tridesete. Vrijeme je da si priznam da ja jednostavno nikada neću biti jutarnji tip, koliko god se to trudila postati...
Ovoga puta nismo plakali za otokom. Jurili smo u mrak do mosta koji će nam pomoći da iza sebe ostavimo sve loše. Ja sam plakala večer prije, za omiljenim stolom, u omiljenoj konobi, s omiljenim ljudima.
Je li istina da čovjek mora prvo biti sam kako bi bio dobar partner? Je li istina da za vlastiti rast i razvoj trebaš biti bez nekoga kome prije spavanja šalješ poruke ili je moguće narasti i dok si u odnosu?
Zamislite da taj grč neprestano nosite sa sobom. Zamislite da svakoga dana morate lagati u vezi toga tko ste. Iz nekog razloga ne smiješ reći tu jednu stvar koja je tebi itekako bitna.
Ne znaš kako je dok se ne dogodi tebi. Žalosno je što ljudi to danas uopće moraju govoriti da bi oni koji ne shvaćaju shvatili. No neće. Oni to neće shvatiti.
Moj otac sa mnom nikada nije govorio o seksu jer se vodio onom da očevi to ne rade. Njemu su tamponi, ulošci, grudnjaci i gaćice stvari koje sam ja trebala sakrivati.
Zašto ljudi pristaju na ljude koji ih tjeraju da se osjećaju loše? Zašto ljudi pristaju na stagnaciju? Zašto se ljudi boje ići naprijed?
Postoje žene koje misle da druge žene svojim načinom oblačenja izazivaju. Kada sam pročitala njihove izjave, okrenuo mi se želudac. Kako žena može tako misliti o drugoj ženi?
Kad smo se ugledale, sve što sam joj mogla dati bio je zagrljaj i to je dovoljno, to je zbilja dovoljno jer nema tih riječi koje te mogu utješiti kada ostaneš bez roditelja.
Ja vjerujem u to da je moja generacija još dio tih normalnih koji su se radovali učenju novih stvari, čitanju i stjecanju novih iskustava, a kada kažem nova iskustva, ne mislim samo na ona od kojih se pokvariš.
Prvi put smo prekinuli prije godinu i mjesec dana, onda je uslijedilo klasično „pogriješio sam“ sranje, pa smo se pomirili da bismo se još jače i bolje svađali. Ponovno smo prekinuli prije šest sedam mjeseci.
U dubokom sam stadiju PMS-a. Sutra ću, vjerojatno, s prvim jutarnjim pišanjem izbaciti iz sebe i prvu menstrualnu krv.
Naš narod kaže kako je ovaj video sramotan jer su u njima prikazani pijani klošari. No, jesmo li se uopće iznenadili time? Iznenađuju li vas još uvijek ovakvi komentari i reakcije našeg naroda? Mene ne.
Postavlja se pitanje o rokovima, da postavlja, ne postavljam ga ja jer se ono ušulja samo kada ni ne želim i odzvanja između tih zidova u glavi. Pitanje glasi – je li ikada kasno za išta u životu?
Postoje oni koji se sažalijevaju nad svojom sudbinom i oni koji su svoju sudbinu prihvatili. Ovi drugi vode najnormalnije živote.
Nisam manje žena kada opsujem, nisam manje žena kada prva zovem na dejt, nisam manje žena ako se ošišam mašinicom, nisam manje žena ako pijem pivo iz boce...
Lijepo je vidjeti i čuti ljude koji su prihvatili svoje grbave nosove, koji su prihvatili svoje male grudi i spuštene guzice. No što je s nama koji to nismo napravili?
Vjerujem da je tako svima. Kao da smo sami sebi domovi u koje neprestano ulaze nove, a iz kojeg izlaze stare naše verzije.
Zašto osuđujemo žene koje ostave svoje prezime? Je li žena koja odabere ostaviti svoje prezime, zapravo, napola ušla u brak?
Moji prijatelji i ja bili smo gradski narkomani, a zapravo smo samo pili pivo na klupici. Često nam je bilo smiješno to što nas se ljudi boje i često smo o sebi znali čuti priče koje nemaju veze s istinom.
