Andrej Plenković zaista je povukao hrabar potez koji nije uradio u tako velikoj mjeri niti jedan premijer. Maknuo je skoro sve ministre koji su imali bilo kakav uteg afera ili nisu bili omiljeni u javnosti. Iznimka je Milan Kujundžić. I to je ono što je javnost očekivala.
Premijer je zaista napravio zaokret u svom ponašanju u odnosu na protekle tri godine. Kasno, pod pritiskom i javnosti i svojih bliskih suradnika poput Gordana Jandrokovića i koalicijskih partnera. Ali ipak, u konačnici nije ustrajao u pogrešci. Ako je postavio nove kriterije za hrvatsku politiku, moglo bi to biti pročišćavajuće iskustvo za buduće poteze.
U kojima se neće tolerirati sumnje na korupciju i korištenje pozicije za bogaćenje. I to mu treba priznati.
Ali ova rekonstrukcija, ili bolje rečeno face lifting Vlade, otkrila je i slabosti. Premijer nema povjerenje u stranačke kolege. Ove odluke donio je u krugu s još trojicom najbližih suradnika. A ni HDZ nema baš više povjerenje u njega.
Nadalje, premijer je, kao i ranije, spreman na ministarska mjesta postaviti i potpuno neiskusne ljude za resor, poput Vesne Bedeković, koja cijelu karijeru nije imala nikakav doticaj s teškim i zapostavljenim resorom socijalne skrbi. Od ostalih, mladih ministara, čuli smo fraze, da će raditi analize, pa je jasno da i nisu baš pripremljeni za posao. Ali to je, nažalost, manje važno premijeru, pa se da zaključiti da samo radi na popravljanju imidža i računa da će mu, kao i prošlih godina, spas s poreznim rasterećenjem donijeti Zdravko Marić.
I dalje nije obrazložio razloge odlaska ministara. Vlada i dalje ostaje zatvorena za javnost, a komunikacija im se svodi na kratke iznuđene izjave. Tim putem će i nastaviti jer se, prema dosad viđenome, ministri “s klupe” boje komunikacije. A boje se jer ne znaju točno što bi rekli. Jedan problem vuče drugi.
Kad se sve zbroji, vrlo je teško očekivati neke davno obećane reforme. Premijer je izmjenama u Vladi prvenstveno spašavao sebe.