Mladi je vatrogasac izgubio život u subotu radeći svoj posao. Spašavajući nečiji dom. Odgovorno se predajući onome što je odabrao kao životni poziv. Otišao je život koji nitko nikada neće moći nadoknaditi.
A pokojni vatrogasac, baš kao i ostala njegova braća po vatri, svaki dan je bio tu, spreman da nam dođe pomoći. Ti su momci kao životni put odabrali spašavati sve nas. No govorimo li dovoljno o njima? Sjetimo li ih se kada nam je dobro i kada nam se ništa loše ne događa? Ima li u javnom prostoru dovoljno mjesta za te tihe heroje koji se neće boriti samo s vatrenom stihijom, nego i spašavati unesrećene iz zdrobljenih automobila, skinuti mačku s drveta, izvaditi nesretnog psa iz jame? Ne, nema. I to je žalosno.
Naš je fokus usmjeren na ljude koji to ne zaslužuju. Razgovaramo beskrajno o prevarantskim i manipulativnim političarima, ustašama i partizanima, o kvazizvijezdama i nazovi celebrityjima. Dok istodobno zaboravljamo na te velike ljude koji bdiju nada nama bez mnogo pompe, često i bez najvažnije opreme.
Negdje smo usput posve okrenuli životne vrijednosti i hranimo pažnjom one koje najčešće ne bismo trebali ni primjećivati. Koji ovom društvu nisu dali nikakav doprinos, nikakvu kvalitetu vrijednu poštovanja. Dok zdravo za gotovo uzimamo ljude koji zbog nas riskiraju živote, kojima nije važno tko smo, kako se zovemo, kakva su nam krvna zrnca i kojih smo životnih uvjerenja. Ljude koji nas ne poznaju, ali će bez ijednog pitanja za nas dati sebe u potpunosti. I zato, zapitajmo se češće tko su ti ljudi.
Sjetimo ih se, spomenimo ih, pričajmo o njima. Zapitajmo se što kao društvo možemo učiniti da im olakšamo rad, da znaju koliko smo svjesni velikih stvari koje čine. Jer nije pitanje hoće li doći trenutak kada ćemo te ljude pozvati u pomoć, nego kada će doći. Stoga, budimo zahvalni što ih imamo takve kakvi jesu. Dobre i plemenite.
POGLEDAJTE VIDEO: