Prije svega, prosvjed protiv epidemioloških mjera u trenutku kad Hrvatska na dnevnoj bazi bilježi tristotinjak zaraženih nije bio baš previše pametan.

Kao što nije bilo pametno od onih koji su davali dozvolu za subotnji skup protiv epidemioloških mjera da će se sudionici pridržavati mjera protiv kojih prosvjeduju. 

Iako mogu reći da su imali punu slobodu.

Uglavnom, ono što je trebao biti Festivalom slobode, u mnogo čemu pretvorio se u svoju suprotnost. Festival podrazumijeva slavlje, a na Trgu je bilo previše histerije koja je kulminirala fizičkim napadom na kola Hitne pomoći. Eto, toliko o slobodi žene kojoj je u uskomešanoj masi zatrebala pomoć medicinske ekipe.

A upravo je sloboda pojam s kojim organizatori skupa, pokrovitelji i sudionici, a s njima i čitavo hrvatsko društvo, imaju zapravo najveći problem.

Demonstracija sebičnosti

Bila je to, prvenstveno, demonstracija sebičnosti maskirane u slobodu. Radilo se isključivo o slobodi pojedinca, neovisno o tome hoće li on ugroziti osobu do sebe, iza sebe ili osobu na povratku kući. Pojedinac u borbi za svoju slobodu odbija epidemiološke mjere ne obazirući se nimalo na zdravlje i na slobodu onog drugog. Prvog do sebe. Bilo koga na ulici, javnim prostorima, pa i domovima.

Čini se da sloboda u ovim krajevima ne može zaživjeti bez ugrožavanja tuđe slobode.

Kolektivno poimanje slobode naroda, u ovom slučaju hrvatskog, prečesto se shvaćalo kao ograničavanje slobode onog drugog naroda ili nacionalne manjine. Kolektivno poimanje slobode vjerskih skupina, u ovom slučaju katolika, prečesto se manifestiralo kroz oduzimanje slobode onih koji nisu vjernici, žena, istospolnih parova, drugih vjera i religija.

Guše slobode

Među sudionicima na skupu bilo je onih koji slave slobodu medija, a gasili su neprofitne medije, onih koji slave slobodu osobnog zdravlja, a zabranjivali bi pobačaje, koji slave slobodu demokracije, a onemogućavali bi udomljavanje djece istospolnim parovima.

Zato je točna bila opaska bivšeg saborskog zastupnika Gorana Beusa Richemberga da su "više za našu slobodu i pravo djece na život napravila dva skromna junaka Šegota i Kožić nego svi hodači i festivaldžije zajedno". 

Radi se o istospolnom paru koji se ipak izborio za udomljavanje dvoje djece. Što se ne bi dogodilo da se pitalo neke od uzvanika na subotnjem Festivalu slobode.

Imali smo, dakle, priliku naučiti nešto o slobodama u ovom društvu. 

Naročito o slobodi bez odgovornosti, slobodi koja ugrožava drugog ili koja ograničava slobode nekog drugog. Ili drugačijeg.

Politička bitka oko korone

Međutim, cijela ova priča o prosvjedu za slobodu dobila je neizbježnu političku konotaciju. Val sličnih prosvjeda koji je krenuo iz SAD-a i prelio se u Europu iskorišten je za pritisak na vladajuće strukture, čak i u zemljama koje su bile najgore pogođene virusom, poput Velike Britanije i Italije.

Ako je korona dosad učvršćivala prevlast vladajućih i oduzimala kisik populističkoj i krajnjoj desnici, sada se za komadić te korone hvataju oni koji su izgubili tlo pod nogama. Kao i zadnje parlamentarne izbore.

I to je legitimno. HDZ je također manipulirao koronavirusom da bi ostao na vlasti, proglašavajući pobjedu nad pandemijom kako bi proglasio pobjedu na izborima. Sada nešto slično pokušava populistička i radikalna desnica. Zanimljivo, ona koja je poslovično za represiju i čvrstu ruku, sada se poziva na slobodu od represije.

I Hrvoje Zekanović sigurno bi bio tamo - da nije dobio koronu.

Sloboda za bogove, ne i volove

HDZ se također poigravao sa slobodama. Dok je ograničavao slobodu građanima, otvarao je prostor slobode povlaštenima, u prvom redu Katoličkoj crkvi, ali i svom premijeru i stranačkim dužnosnicima, a onda i BiH biračima, pa organizatorima procesija ili teniskih turnira.

Sloboda je bila za političke i crkvene bogove, maske su bile za volove.

To je dalo zamah subotnjem skupu, jer su se za svoj komad slobode poželjeli izboriti i neki drugi, poput Bujanca, Vidović Krišto, živozidaša i teoretičara zavjere. Čak i takvim metodama kao što je Bujančevo optuživanje Hitne pomoći da je provociralo prosvjednike, pa su ih zato morali napasti bocama.

Bunt protiv sustava

Još gore, politička manipulacija Nacionalnim stožerom i sustavom, kompromitacija struke i politizacija institucija otvorila je vrata gnjevnom buntu običnih građana protiv epidemioloških mjera. Za to je kriv Andrej Plenković, ali i Zoran Milanović sa svojim propitivanjem ustavnosti kriznog stožera i izjednačavanjem koronavirusa s "karijesom".

Jedna politika manipulirala je pandemijom proteklih šest mjeseci, sad je na red došla druga politika. 

A sloboda, na koju se obje strane pozivaju, pala je kao kolateralna žrtva nihova obračuna.

Pad povjerenja

I tako, našli smo se u opasnoj situaciji. S jedne strane, u trenutku bujanja slučajeva pandemije i to upravo pred jesen kad bi se korona opet mogla miješati s drugim respiratornim bolestima, sve manje vjerujemo stožeru i sustavu, a s druge, afirmira se druga krajnost koja potpuno negira, relativizira i ignorira opasnost od koronavirusa.

Pojednostavljeno, došli smo do toga da moramo vjerovati Viliju Berošu ili Toniju Cetinskom.

Nijedno od toga nije nas dosad previše usrećilo.