Razbacane su izjave po raznim medijima, ali ako ih složite na jedno mjesto, dobijete gotovo identična opravdanja. Riječ je o izjavama bivših i sadašnjih ministara gospodarstva i financija unatrag devet godina o Uljaniku. Sve se svodi na jedno - dok sam ja bio, sve je bilo u redu, a krivi su oni drugi. To, naravno, nije istina.
Ne samo da su porezni obveznici davali milijarde potpora i zatim jamstava, nego su dodatno plaćali i kontrolni mehanizam. Između tri i pet milijuna godišnje. Malo tko zna da postoji tvrtka koja se zove Hrvatska brodogradnja-Jadranbrod. Vlasnik je Republika Hrvatska i njihov jedini zadatak je da pišu izvješća o brodogradilištima. Godišnje troše između šest i osam milijuna kuna, imaju ugovore s Ministarstvom gospodarstva koje ih plaća, a otprilike drugu polovicu novca im daju brodogradilišta. Njihovih 11 zaposlenih ima prosječnu plaću od 11.000 kuna mjesečno. Imaju i direktora te urede.
Oni su samo o Uljaniku napisali 35 izvješća u zadnje četiri godine. Što je unutra? Javnost ne zna. Slana su direktno Ministarstvu gospodarstva. Postoje dvije verzije njihova rada. Jedna je da dođu, sjednu na ručak s direktorima, ovi im daju što žele pa zaposlenik to proslijedi u ministarstvo. Druga je da su ipak upozoravali ministre gospodarstva na gubitke i da nešto ne štima, ali da su ta izvješća završavala u ladicama. Obje verzije su u konačnici porazne za porezne obveznike.
Brodogradnja je godinama bila “sveta krava”, a već preliminarna izvješća policije pokazuju da su mogli raditi što žele jer je država uglavnom zatvarala oči.
Nažalost, moralo je sve eksplodirati kako bi tome došao kraj. Druga činjenica je i da za velike brodove trebaju neka vrsta jamstva države. Ali u budućnosti će se otići u drugi ekstrem, nitko više neće željeti ni čuti za nešto takvo.
Idemo iz krajnosti u krajnost. Nažalost, to je konstanta, a sve zato što ne postoji sustav pravila i kultura kojega bi se svi pridržavali.