Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
63 komentara

'Uljanik. To ime mnogima ništa ne znači, a meni je bio kruh...'

Josip Marić proveo je u Uljaniku dio svojeg radnog vijeka u doba bivše Jugoslavije te ponovno 90-ih godina. Nekada je zahvaljujući slozi radnika i dobroj organizaciji rada, kaže, Uljanik puno gradio i izvozio...

Foto: Pixsell
63 komentara

U tri nastavka donosimo vam feljtone o legendarnom brodogradilištu Uljanik, najstarijem i najpoznatijem brodogradilištu u ovom dijelu Europe, čija je povijest duga 162 godine. Nekad je to bilo mjesto koje je hranilo tisuće radnika, a danas nestaje, ruši se, propada i umire..U prvom nastavku bivši radnik opisuje kako se nekad živjelo i radilo u Uljaniku

Zaplačem svaki put kad se sjetim kolega, prijatelja, ljudi koji su u to vrijeme bili žila kucavica toga gordoga diva. Ne volim kad se danas o Uljaniku govori da propada, to jednostavno ne želim prihvatiti. Barem ne u svojoj glavi. Uljanik. To ime mnogima ništa ne znači, a meni je bio kruh, i to onaj sa sedam kora - ispričao nam je prošle godine u razgovoru Josip Marić (79) iz Pule. On je u Uljaniku proveo dio svojeg radnog vijeka u doba bivše Jugoslavije te ponovno početkom devedesetih godina.

Pula: Bivši djelatnik Uljanika Josip Marić | Autor: Dusko Marusic/PIXSELL Foto: Dusko Marusic/PIXSELL

Nije samo Uljanik bio njegovo jedino radno mjesto, ali je bilo njegovo posljednje, prije odlaska u mirovinu. Marić je trbuhom za kruhom kao nepuni sedamnaestogodišnjak, sa starijim bratom iz rodne Bosne došao 1956. godine.

- Peto sam dijete od osmero braće i sestara. Odrastao sam u siromašnoj obitelji i trebalo je otići i zaraditi za kruh. Kao 16-godišnjak dobio sam željenu ličnu kartu i to mi je bila ‘viza’ za traženje posla. Tamo gdje sam rođen posla nije bilo i u Hrvatsku smo došli stariji brat Tomo i ja. Put do Hrvatske nije bio lak jer smo hodali pješice od Kotor Varoša do Zagreba, a od Zagreba smo se vozili do Rijeke. Moje prvo radno mjesto bilo je upravo u Rijeci - ispričao je.

'Radnik u brodogradilištu je bio jako cijenjen'

Nekoliko dana nisu uspjeli naći smještaj i posao, pa su bili prisiljeni spavati na željezničkom kolodvoru u Rijeci. U ono vrijeme, kaže, nije bio problem naći posao jer su svi trebali radnike, nego je bilo teško pronaći stan. Nasreću, potraga je trajala tek pet-šest dana i obojica su se zaposlila u jednoj građevinskoj tvrtki. 

- Bio sam još dijete, ali mi je bilo važno imati svoj kruh, svoj novac, i da nikad više ne budem gladan. Imao sam tad završena samo četiri razreda osnovne škole i bio sretan što sam zaposlen. Kopao sam kanale i radio na temeljima za dva riječka nebodera na Sušaku. Isto poduzeće je potom počelo kopati trasu za vodovod od Raše prema Puli, i to sam radio, pa se otvorio put prema Istri. Međutim, pozvan sam na dvije godine u vojsku,u Mostar i Nikšić -  prisjetio se starih vremena.

Foto: povijesni i pomorski muzej Istre

Imao je 21 godinu. Kaže da je u to vrijeme bilo aktualno tko se nakon vojske zaposli u tjedan dana, računat će mu se vojni rok u radni staž. Uspio je u tih nekoliko dana pronaći posao, i to u istoj tvrtki u kojoj je radio prije. Jedino mu je smetalo što mu je plaća tad bila prilično mala.

- Čuo sam da su u brodogradnji plaće puno veće, a ja sam htio raditi i zaraditi te istovremeno ići u večernju školu. Zaposlio sam se u 3. maju na čišćenju hrđe, a u to vrijeme na tim poslovima sam imao duplo veću plaću nego moj brat, koji je radio kao zidar u Rijeci. Toliko je bio cijenjen radnik u brodogradilištu - tvrdi Marić. 

Za pola godine je zaradio da može kupiti pola Fiće

- Dao sam novac kao i nekolicina radnika za novog Fiću,koji je trebao doći iz Italije preko jednog poduzetnika, a koji je tvrdio da su puno bolji strani nego Fiće iz Jugoslavije. Sve nas je vlasnik nasanjkao i nikad nismo dobili natrag novac, a niti aute. U Rijeci sam završio osnovnu i srednju školu uz rad i nakon toga sam prebačen u Uljanik kao tehnolog 1969. godine jer sam prije Uljanika bio prebačen na hidrocentralu Đerdap - rekao je. 

U Uljanik je došao kao zreli tridesetogodišnjak, sa završenom srednjom školom i dvije godine ekonomskog fakulteta, koji je uz rad završavao u Rijeci. Uljanik je tad, kaže, vrvio od radnika.

'Uljanik je vrvio radnicima'

- Bilo ih je više od 10.000 iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali su na antikorozivnoj zaštiti brodova ipak najviše radili ljudi iz BiH, isto kao i danas. Radio sam za slovensku firmu Tekol, kooperantsku firmu Uljanika, 3. maja i škvera u Splitu. Tad je Uljanik isporučivao desetak brodova na godinu. Brodogradilište je bilo krcato radnicima i poslom, bilo je živo i uvijek zanimljivo. Našao sam stan blizu Uljanika pa se nisam morao jako rano dizati. Radni dan je počinjao u 7 i trajao do 15 sati - kazao je. 

Pula: Bivši djelatnik Uljanika Josip Marić | Autor: Dusko Marusic/PIXSELL Foto: Dusko Marusic/PIXSELL

Čistila se hrđa, pjeskarili limovi na brodu, a uz rad se čula i pjesma pokojeg radnika koji je baš taj dan zbog nekog sebi znanog razloga, malo više popio. I marende su, sjetio se, bile odlične, a radnički sendvič s deset "deka" mortadele - najbolji. Kaže da je svaki radnik iz Uljanika dobivao za marendu pola litre mlijeka, a sendvič su kupovali sami. U blizini Arene su bile "Uljanikove barake" za smještaj radnika, a u barakama i kuhinja gdje se mogao skuhati pristojan obrok. U sobama je spavalo po desetak ljudi, ali je, kaže, vladala sloga i zajedništvo među radnicima. 

- Nedavno sam prolazio ulicom kod Arene i vidio staru baraku iz koje je izlazio radnik koji je sedamdesetih godina i meni bio radnik u Uljaniku. Iznenadio sam se - kazao je. 

Josip je u to vrijeme dogurao do zamjenika šefa i bio je zadovoljan svojim životom.

Ne sjeća se prvog broda na kojem je počeo radni vijek u Uljaniku, ali se sjeća najvećih brodova koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća izašli iz brodogradilišta. 

Foto: povijesni i pomorski muzej Istre

- Berge Istra,Berge Adria,Berge Brioni, to su bili ogromni brodovi i služili su za prijevoz rasutog tereta. Teško je ne zapamtiti ponos na licima radnika kada su ti brodovi "satkani" teškim znojem i radom zaplovili morem.Veličanstveno i jedinstveno - tako se to može opisati - rekao je. 

'Imao sam posao, dobru plaću, pristojan smještaj i svijet je bio moj'

Radnik brodogradilišta je priznaje, u to vrijeme bio "gazda", jer je upravo zahvaljujući slozi radnika i dobroj organizaciji rada Uljanik puno gradio i izvozio.

- Kad se brod na vrijeme isporučio, radnici su dobivali dobar bonus a ako nije,dobivali su penale. U tom sam poslu prošao, od čistača hrđe pa sve do poslovođe. Prošao sam od dna do nekog vrha i to je jedini ispravan put, jer tada znaš cijeniti svakog radnika i svaki dobro obavljen posao. Htio sam završiti ekonomski fakultet da dobijem još bolji posao i završio sam ga do kraja, i to u tridesetima. Nije bilo žurbe,a nisam ni bio oženjen. Imao sam posao, dobru plaću, pristojan smještaj i svijet je bio moj. S jednom plaćom tehnologa u brodogradilištu u to vrijeme mogao si platiti stan, hranu i još pola plaće staviti u banku. Ali tko je stavljao novac u banku, za neko vrijeme on nije vrijedio gotovo ništa,jer je tada bila devalvacija novca, pa je gubio na vrijednosti.Zato je bilo važno potrošiti zaradu - ispričao je. 

Foto: povijesni i pomorski muzej Istre

Prvo vozilo koje je kupio 1974. godine je bio dugo željeni Fićo. Stigao je iz Poreča, a kupio ga je gotovinom i to za 1,200.000 dinara. Puno životnih priča i uspomena ga vežu za pulsko brodogradilište, dobrih ali i onih tragičnih. 

- Radilo se na farbanju u skladištu kod tankova. U jednom trenutku sam čuo da netko dolje pjeva. Sišao sam i šokirao se vidjevši radnika kako cijelog sebe maže tom otrovnom bojom. Malo je čovjek popio i počeo se mazati, pa smo ga nekolicina nas jedva izvukli, jer bi se u protivnom od otrovnih para ugušio. Odmah smo ga okupali i nakon par sati je došao sebi te otišao kući. To je bio sretni događaj a svjedočio sam i nesretnom. Bio sam na samom početku dolaska u pulsko brodogradilište. Ta tragedija mi se urezala u pamćenje. Znam da se zvao Ivo i da je toga dana išao bojiti dolje kod tankova. To su prostori u koje se jako teško uvući a i izaći. Nije bila pregledana prijenosna lampa, a guma na njoj je bila oštećena. Kako ju je vukao tijekom rada s bojom, došlo je do iskrenja žice s metalom i a zatim i do eksplozije. Čovjek je doslovce raznesen i dijelove tijela su kasnije skupljali po brodu. Užas! -  kroz suze se prisjetio tragedije.

'Tamo gdje su nekad radila dva ili tri radnika danas radi jedan'

U brodogradilištu je ostao do 1975. godine, kad je u rodnoj Bosni dobio bolji posao, kao profesor u ekonomskoj školi. No došao je Domovinski rat, s njim i otkaz na tadašnjem poslu te je ponovno trebalo sakupiti preostalu snagu i volju, uzeti ženu i djecu te ovaj put kao izbjeglica doći u Hrvatsku, u Pulu. Tad je bilo puno teže naći posao, a i godine su već bile tu. U Hrvatsku je došao početkom 1993. godine, u veljači. 

Brodogradilište Uljanik | Autor: Dusko Marusic/PIXSELL Foto: Dusko Marusic/PIXSELL

- Poznavao sam tu ljude i bilo je logično objašnjenje zašto sam došao u Pulu. Nisam odmah našao posao, tek krajem godine, u Uljaniku. Ovaj put sam dobio posao šefa radilišta u istoj kooperantskoj slovenskoj firmi. Godine 1996. bila je privatizacija i sva kooperantska poduzeća su se trebala privatizirati. Uljanik je tad zabranio izvoz opreme nekim tvrtkama dok se situacija ne riješi. Nisam se slagao s privatizacijom, nije mi sjelo pa me je Uljanik "otpravio" opet u Rijeku, u 3. maj, misleći da ću ubrzo sam dati otkaz. Nisam ga dao, pa su mi ga oni dali nekoliko mjeseci kasnije, kao poklon za Božić 1997. godine. Tu je moj put i moja veza s Uljanikom bila zauvijek gotova. Tražio sam novi posao mjesecima, a kako ga nisam uspio naći, otišao sam u prijevremenu mirovinu - sa sjetom je rekao.

Smeta mu, kaže, što se danas tako "maćehinski" odnosi prema radnicima u brodogradnji i što se uz kavu raspreda o nestajanju Uljanika i otkazima mnogim radnicima. 

uljanik | Autor: Sasa Miljevic/PIXSELL Foto: Sasa Miljevic/PIXSELL

- Privatizacija je donijela svoje. Tamo gdje su nekad radila dva ili tri radnika danas radi jedan. Plaće su male s obzirom na teški rad, ali se doista nadam da će to povijesno brodogradilište, koje je više od sto godina hranilo dobar dio bivše države, a danas i Hrvatsku, isploviti iz svih problema i nastaviti raditi u petoj brzini - rekao je u razgovoru prošlog ljeta Josip Marić.


 

Tema: Feljtoni

Možda vas zanima i ovo:
Message