U samo dva dana gotovo 30.000 ljudi potpisalo je online peticiju za ukidanje zabrane za sportske aktivnosti djece i rekreativaca. U ovoj čudnoj i naopakoj školskoj godini, uz sva ta ograničenja i prekide online nastavom, baš izvanškolske i sportske aktivnosti mnogoj su djeci davale osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti.

Uostalom, upravo tjelesna aktivnost neophodna je za održavanje fizičkog, ali i mentalnog zdravlja najmlađih, pa i učitelji i nastavnici sve češće provode nastavu vani. Pitanje treninga izvan škole dovodi se u pitanje od početka godine, posebno stoga što se u samim školama inzistira na nemiješanju djece različitih razreda.

Zbog odluke epidemiologa da u školskim dvoranama ne bi smjelo biti klupskih treninga, osim ako zajedno ne treniraju samo djeca iz istog razreda, mnogi klinci ove su godine prisilno prekinuli treniranje, a škole ostale bez važnog dijela prihoda. No svi oni koji nisu vezani na školske dvorane, nastavili su trenirati kao i dosad, u miješanim skupinama, pa mnogi pitaju ima li smisla držati stroge mjere u školama. Ima, jer se škole dosad zaista nisu pokazale kao žarišta epidemije i važno je da tako i ostane.

No postotak zaraženih i dalje je malen u odnosu na cjelokupnu situaciju. Čak i uz odlaske djece na treninge izvan škola, jer se svi klubovi, treneri i voditelji programa pridržavaju epidemioloških mjera.

A treninzi su nenadoknadiv filter kroz koji će djeca ispuhati dio stresa koji se lijepi i na njih. I sad su ostali i bez toga. Čak i oni koji su, primjerice, trenirali vani ili su već krenuli na pripreme za upis u srednju školu. Da ne govorimo o djeci sportašima, kojima je sport ne samo svakodnevna aktivnost, nego i jedan od najvažnijih dijelova života. Zašto su i oni sad kažnjeni? Je li itko napravio ozbiljnu procjenu kako i koliko se virus širi tijekom organiziranih sportskih aktivnosti? Odgođena su im natjecanja za koja se pripremaju mjesecima i bez kojih će propustiti možda i nenadoknadive stupnjeve u sportskoj karijeri.

Slična prenagla odluka dogodila se proljetos sa znanstvenim, informatičkim i drugim natjecanjima, a djeca su ostala bez važnih bodova za upis srednje škole. Zašto se najmlađi prepuštaju politizaciji koja se ne temelji na pedagoškim i psihološkim procjenama, jednako kao i onim epidemiološkim? Da, godina je čudna i naopaka. Zašto stihijskim odlukama uništavamo i ono malo optimizma koji imamo?