Provela sam malo I(n)straživanje u kojem sam svoje Insta-žene-majkekraljice pitala je li im OK učiniti prvi korak ili to, ipak, mora učiniti muškarac. Pitala sam svoje Instafrajere je li im ikada prišla neka žena. Puno je mojih Insta-žena učinilo prvi korak, malo njih misli da muškarac mora prvi prići. Ne znam kako je to van mog Insta-svijeta, no ako ste cool kao moji Instaljudi, slobodno me zapratite. Ako niste cool, onda ništa. No bez obzira na to što se puno manje žena odlučilo za opciju u kojoj muškarac prvi prilazi i sve plaća, bila sam začuđena. Zbog čega bi to trebalo biti tako? Neće ti pasti kruna s glave ako mu priđeš prva, nigdje ne piše da muškarac mora plaćati uvijek i sve.

Više sam puta napravila prvi korak. Nisam najhrabrija osoba na svijetu kada je to u pitanju, no nisam ni osoba koja može čekati da se netko javi prvi ili da me pogleda dok sam u drugom kutu prostorije.

Sad mi se čini kao da je bilo u nekom drugom životu, no ne tako davno, bila sam slobodna i nimalo hrabra. Izašla sam s društvom na koncert, zagledala se u nekog tko je stajao u drugom kutu kluba i popila par rakija da bih došla i poput prave žene-kraljice pitala – Štaš pit? Pio je tamno pivo i bio nevjerojatno lijep. Možda sam plitka, no zbog ljepote sam mu i prišla. Nisu sve priče stvorene da budu ljubavne i ne pretvori se svako „štaš pit“ u vezu. Nekada ljudima prilazimo samo zato što su nam lijepi, bez namjere da se „štaš pit“ razvije u nešto ozbiljno i ja mislim da je to skroz OK.

No prije nego što sam uopće počela razmišljati o ovim stvarima, nešto je, naravno, bilo okidač za to mudrovanje. Moje jedino susretanje s TV programom je, kao i kod većine mladih ljudi, za vrijeme susretanja s tatom. Zajedno se čudimo cirkusima koji nastaju u saboru pa jedno drugom govorimo da „ne meže“, zajedno se ljutimo na zlostavljače žena koji su glavna tema večernjih vijesti i zajedno se smijemo i ljutimo na reality emisije čiji sadržaj nevjerojatno zaglupljuje. I tako, dok sam jedne večeri vješala veš, čujem najavu za novu sezonu „Gospodina savršenog“. Iste sam sekunde popizdila jer sam očekivala da će druga sezona biti nešto drugačija. Ako mene pitate, druga sezona bi se trebala zvati „Gospođica savršena“, jer zašto bi samo muškarac imao harem i birao žene koje se otimaju za njega?

Onda sam se sjetila da živimo u društvu u kojem je nenormalno prići muškarcu, platiti mu cugu, pitati ga je li za kavu ili kino.

Puno sam puta naletjela na članke čiji naslovi govore da se muškarci boje uspješnih i odvažnih žena. Ako se bojiš uspješne žene, nisi muškarac. Ako mu priđeš prva, nisi zbog toga manje dama.

Dame biraju, dame plate račun, dame pozovu u kino, dame se mogu pobrinuti za svog muškarca jednako kao što se on brine za njih. Prije par godina sam gledala dokumentarac u kojem su ljudi iz raznih zemalja odgovarali na pitanja koja sam postavila svojim Insta-ljudima. I, za divno čudo, na Balkanu je nepisano pravilo da muškarac mora platiti, zvati prvi i započeti cijelu priču. U drugim je dijelovima Europe skroz svejedno tko što čini. Stvari se ne obavljaju zato što si frajer i stvari ti nisu zabranjene jer moraš biti dama.

Stajala sam, tako, kraj tek opranog veša i smijala se sama sebi. Zašto se uopće ljutim na takve stvari? Smiješno je očekivati shvaćanje muško-ženske ravnopravnosti od ljudi koji misle da je nepisano pravilo voljeti rodbinu bez obzira na to što čine nešto što se krši s tvojim moralnim vrijednostima. Zašto očekujem da će ljudi u Hrvatskoj misliti da prilaziti muškarcu ne znači da si napadna i nepristojna? To su isti oni ljudi koji misle da je žena kriva ako je muškarac udari. Pa morala ga je provocirati. Na kraju cijele priče, ja ću ipak vjerovati u ljude. Slijepo. I nadati se da će se stvari promijeniti u nekoj ljepšoj budućnosti.

Tebi želim poručiti da mu se javiš ako ti se sviđa. Dame biraju, dame mogu platiti cijeli račun i prave dame mogu pitati frajere jesu li za kino. A muškarci? I muškarci vole pažnju, i muškarci vole kada se netko trudi oko njih, i muškarcima je OK kada ih netko odvede u kino. Pravi muškarci ne boje se snažnih žena. 

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.

Fotografija: Luana Muskic