Ovo doista zvuči kao šala: Kolinda Grabar Kitarović pobunila se zbog estradizacije i trivijalizacije predsjedničke funkcije.
"Kada govorite o estradizaciji", kazala je predsjednica u intervjuu za Novi list, "i ja bih voljela da dio medija prestane trivijalizirati konkretan državnički rad kroz prizmu odijevanja, frizure, dijeta i sličnih nevažnih tema koje ne namećem ja".
Predsjednica bi napokon, u četvrtoj godini mandata, htjela da je shvate ozbiljno.
Ono što je problem jest činjenica da je već i sam taj vapaj protiv trivijalizacije i estradizacije toliko neozbiljan da bi možda bilo bolje da ga je predsjednica preskočila.
Jer, o trivijalizaciji funkcije govori osoba koja je na početku mandata stavila svoj kartonski lik na ulaz Pantovčaka kako bi posjetitelji mogli s njim opaliti "selfie". Govori osoba koja se slikala pred ogradom Bijele kuće. I koja je uslikala s devom. I koja je baš prije nekoliko dana, potpuno ozbiljno, komentirala taktiku nogometne reprezentacije.
Protiv estradizacije govori osoba koja je primala cvijeće na predstavi umjesto glumačkog ansambla, koja je ljubila pehar u natopljenom hrvatskom dresu u Rusiji, koja je pjevala na svakom derneku u domovini i dijaspori. Nekad sa šalabahterom. A nekad s obiteljskim zlostavljačem.
Dijete i duplerice
Ako predsjednica ne želi da je promatraju kroz prizmu odijevanja, frizure i dijete, onda nije trebala glumiti manekenku za rusko izdanje Marie Claire, nije trebala govoriti o detaljima svoje dijete za Gloriju, pozirati s autorom dijete na Pantovčaku i puniti novinske duplerice o mršavljenju, promjeni imidža i stilu.
A još manje bi se sada trebala pravdati kako "te teme ne nameće ona". Kad je ona ta koja teme spremno prihvaća i voljno pozira.
Uživajući pritom u hvalospjevima svojih obožavatelja koji je na društvenim mrežama zatrpavaju komplimentima o tome da je predsjednica "lijepa, najljepša, prekrasna, zanosna, prava hrvatska kraljica". A predsjednica je prije svega "majka, žena, vjernica, Hrvatica".
Sve to je, da se ne zavaravamo, od početka bio Kolindin adut. Biti zanosna i atraktivna uvijek je bilo važnije od toga da bude ozbiljna i vjerodostojna. S obzirom da ona to najčešće nije.
Gledaju, a ne čuju
Od prvog dana mandata, a o kampanji da se i ne govori, za predsjednicu je bilo komotnije, svakako sigurnije, pa i isplativije, da je njezini obožavatelji zadivljeno promatraju, nego da je pažljivo slušaju.
Jer kad je slušaju, onda mogu čuti obećanja o preseljenju, kojega nije bilo, tvrdnje o blagostanju, kojeg nema, tumačenja "starog hrvatskog pozdrava" Za dom spremni koji ide na dušu otpuštenog savjetnika, obećanja o "lupanju šakom o stol premijeru" kojega sada zdušno podržava, legende o "prijateljstvu i razumijevanju" s Aleksandrom Vučićem koje su puste priče...
Kao što se mogu probijati kroz gomilu ispraznih rečenica bez ikakve svrhe, važnosti, pa ni smisla.
Kolinda Grabar Kitarović željela bi da se više prati njezin konkretan državnički rad. Pa bježi od pitanja o smjeni šefa tajne službe, izbjegava pitanja o vezama sa Zdravkom Mamićem, skriva račune s putovanja u SAD, širi priče o deset tisuća mudžahedina u BiH i još mnogo toga.
Od seksizma se živi
Sreća je jedina, za Hrvatsku i za samu predsjednicu, što njezin "državnički rad" nema specifičnu težinu, niti značenje, osim kad sramoti državu i širi zlonamjerne neistine o "željeznoj zavjesi" i "jednoj vrsti jogurta".
Ono što je problematično, međutim, jest činjenica da se predsjednica danas, nakon pune četiri godine mandata s naslovnica magazina, bori protiv seksizma kojeg je upravo ona promovirala. I to baš u društvu u kojem ona, njezina stranka, njezini simpatizeri, birači i sljedbenici promoviraju taj seksizam pomno njeguju i često forsiraju.
Imala je Kolinda Grabar Kitarović pune četiri godine da se bori protiv stereotipa, umjesto da ih podgrijava, da se bori protiv seksizma, umjesto da ga eksploatira, da izbjegava trivijalizaciju funkcije, umjesto da na njoj diže rejting.
Ona koja je obezvrijedila predsjedničku funkciju sada poziva na njezino ponovno vrednovanje. Ona koja je nametala trivijalne teme sada se bori protiv trivijalizacije. Ona koja je funkciju svela na estradu sada govori o "državničkom radu".
Taj njezin "državnički rad" uglavnom se svodi na dijete, frizure, navijače i derneke. A sve ono što preostaje zapravo je još tragičnije.