Roditelji često, želeći zaštititi djecu od neugodnih i loših iskustava, pretjeruju sa zaštitničkim stavom. Tuga, neuspjeh i razočaranje sastavni su dio života i odrastanja te se djeca ponekad moraju naći u neugodnim situacijama kako bi se naučila nositi s njima.

- Svaki čin zaštite djeteta ima dva učinka. Štiti dijete od povrede ili neugodne situacije, ali ga i ograničava u prikupljanju iskustava. Postavljajući se kao ‘tampon zona’ roditelji djecu čine ranjivima te ih lišavaju iskustava i strategija za suočavanje s novim iskustvima - pojašnjava prof. psihologije Renata Ćorić Špoljar iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba. 

Iz straha da se ne ozlijedi, roditelji dijete čuvaju od bolnih iskustava, kroz koje svako dijete mora proći. Na taj način, naglašava prof. Špoljar, onemogućujemo im da na svojoj koži osjete ne samo opasne, nego i lijepe strane života (svladavanje prepreke, rješavanje problema...). 

- Tako šalju djeci poruku da se ne mogu sama nositi s izazovima te da nisu dovoljno vrijedna i sposobna. To može dovesti do nedostatka samopouzdanja - kaže prof. Čorić Špoljar dodajući kako nije dovoljno govoriti im da mogu sve što požele ako im djelima to ne pokazujemo.

Svijet im se čini opasnim mjestom Prezaštićena djeca svijet doživljavaju kao opasno mjesto jer vide da se netko stalno mora brinuti za njih. Tako im roditelji izazivaju anksioznost i nesigurnost.