Sloterdijk je virtuoz jezika, pa njegove knjige - ne sasvim jednostavna štiva - omogućuju jedinstven užitak u čitanju. On nije razigrani polihistor i šoumen kao Žižek niti je hermetik poput Foucaulta, on je kartezijanski duh čije su rečenice škola blistava stila. U knjizi “Prividna smrt u mišljenju” Sloterdijk razmatra povratak filozofa vlastitom zavičaju, samodostatnome mišljenju koje nije kolonizirala ni jedna praksa.
Sloterdijk opisuje zabavne anegdote o Sokratu, koji bi - kad utone u misli - zastao na mjestu i tako ukipljen znao ostati satima. “Iskoristit ćemo priliku da kritički preispitamo zloglasni Sokratov poučak”, kaže on, “da je istinskom ljubitelju mudrosti stalo do toga da već za života bude mrtav koliko je moguće, jer samo mrtvi, ako se smije vjerovati idealizmu, uživaju privilegij da onostrane istine gledaju ‘autoptički’, licem u lice. Ne mislimo, naravno, na mrtve s gledišta pogrebnog poduzeća, već na filozofijski mrtve, koji nakon odlaganja tijela navodno postaju čistim intelektima i apersonalnim duhovnim dušama”. Na sokratovski “mrtvog”, “pukog promatrača”, izvršeni su s vremenom mnogi atentati.
Jedan je, kaže Sloterdijk, izveo Karl Marx, s čijim se djelom “povezuje kobni prodor realnog u sferu teorije”, koji je svako mišljenje natjerao “da zauzme poziciju u sferi klasne borbe” pa u tom kontekstu ističe Györgyja Lukácsa, “ključnu figuru intelektualnog ljevičarskog fašizma 20. stoljeća” ali i Heideggera, čiji slučaj “daje uvid u opasnosti militarizma”, koji je “zaveo mnoge filozofe moderne koji su htjeli postati organi ‘revolucije’, ‘povijesti’ ili ‘događaja’...” Je li moguć istinski teorijski život? Knjižica od 105 stranica - Sloterdijkovo predavanje iz lipnja 2009. u Tübingenu - daje odgovore velikog filozofa naših dana i moguće ju je pročitati “u dahu” - i s osobitim čitateljskim i filozofskim zadovoljstvom.