Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim kako niti ove godine od Dobrodošlice neće biti ništa. Svi argumenti koje sam čuo na sastanku s dragim i sposobnim Imaginarcima zvučali su razumno: nemamo sponzora, a bez njih nećemo moći kvalitetno realizirati projekt i iskoristiti sav njegov potencijal. I zato je bolje odgoditi stvar za sljedeću godinu, a u međuvremenu se dobro pripremiti za potražnu sponzorsku akciju.

Razumno, bez daljnjega. Ali kako da odgodim projekt s kojim živim već više od godinu dana i koji sam već dva puta (iz istog razloga) odgađao? I kako uvjeriti prijatelje, znance, a i sebe, da zaista vjerujem kada (opet) kažem: ne idem sad već dogodine (opet)?! I da to nije samo najnoviji od nerealiziranih projekata kakvih mi se u posljednje vrijeme nekako neugodno nagomilalo.

Razum je na kraju ipak pobijedio, pa sam se u stilu dobre stare Churchillove kako je „uspjeh ići iz poraza u poraz, a ne izgubiti entuzijazam“, vedro, veselo i entuzijastično vratio mirnom i sretnom obiteljskom životu te motivacijskim tehnikama kako bih prihvatio odgodu i dobro se pripremio za već spomenutu i prijeko potrebnu potražnu sponzorsku akciju.

A onda – obrat. Prvo stiže vijest, a par sastanaka kasnije i potvrda da će Hrvatska turistička zajednica podržati Dobrodošlicu. Ove godine. I da krećemo na put!

I što sad vrijedi što mi razum govori da se smirim, kako je do polaska ostalo još jako malo vremena, a toliko mnogo organizacijskih problema i neriješenih stvari, kada mi srce i duša, bez obzira na svu neizvjesnost i objektivne poteškoće, potpuno sretno i ispunjeno klikću – ipak se kreće!

Pripreme su u punom zamahu. Dlanovi su se lagano počeli znojiti od uzbuđenja (i straha). Živim u nadi da se stvari neće zakomplicirati u zadnji čas. Pakiramo pa krećemo na put 4.4. prema Savudriji. Odbrojavajte s nama dane... do dana D!

Razum je precijenjen.

Više čitajte na www.welcome.hr