Bez obzira na sve objektivne poteškoće ipak se kreće na put

Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim kako niti ove godine od Dobrodošlice neće biti ništa. Svi argumenti koje sam čuo na sastanku s dragim i sposobnim Imaginarcima zvučali su razumno: nemamo sponzora, a bez njih nećemo moći kvalitetno realizirati projekt i iskoristiti sav njegov potencijal. I zato je bolje odgoditi stvar za sljedeću godinu, a u međuvremenu se dobro pripremiti za potražnu sponzorsku akciju.

Razumno, bez daljnjega. Ali kako da odgodim projekt s kojim živim već više od godinu dana i koji sam već dva puta (iz istog razloga) odgađao? I kako uvjeriti prijatelje, znance, a i sebe, da zaista vjerujem kada (opet) kažem: ne idem sad već dogodine (opet)?! I da to nije samo najnoviji od nerealiziranih projekata kakvih mi se u posljednje vrijeme nekako neugodno nagomilalo.

Razum je na kraju ipak pobijedio, pa sam se u stilu dobre stare Churchillove kako je „uspjeh ići iz poraza u poraz, a ne izgubiti entuzijazam“, vedro, veselo i entuzijastično vratio mirnom i sretnom obiteljskom životu te motivacijskim tehnikama kako bih prihvatio odgodu i dobro se pripremio za već spomenutu i prijeko potrebnu potražnu sponzorsku akciju.

A onda – obrat. Prvo stiže vijest, a par sastanaka kasnije i potvrda da će Hrvatska turistička zajednica podržati Dobrodošlicu. Ove godine. I da krećemo na put!

I što sad vrijedi što mi razum govori da se smirim, kako je do polaska ostalo još jako malo vremena, a toliko mnogo organizacijskih problema i neriješenih stvari, kada mi srce i duša, bez obzira na svu neizvjesnost i objektivne poteškoće, potpuno sretno i ispunjeno klikću – ipak se kreće!

Pripreme su u punom zamahu. Dlanovi su se lagano počeli znojiti od uzbuđenja (i straha). Živim u nadi da se stvari neće zakomplicirati u zadnji čas. Pakiramo pa krećemo na put 4.4. prema Savudriji. Odbrojavajte s nama dane... do dana D!

Razum je precijenjen.

Više čitajte na www.welcome.hr