Ova žena ispričala je za portal Guideposts predivno iskustvo koje je proživjela za sam Uskrs. Obitelj joj je pripremila iznenađenje koje je u startu nije oduševilo, no ispostavilo se da je to najbolji dar koji su joj mogli darovati. Od tog dana je još sretnija.
Ovo je njezina priča:
Bio je to predivan Uskrs. Ujutro smo bili kod našeg sina u crkvi Sv. Patrik u Teksasu gdje smo poslušali odličan zbor i propovijed koja nas je nadahnula. Naša snaha pripremila nam je pravu blagdansku večeru.
Tradicionalnu obiteljsku potragu za jajima imali smo u kući jer su snježne pahulje natjerale dvoje djece u plač, pa smo ih tako utješili. Tada je moj suprug Don rekao: "Moramo krenuti kući, tako da se stignemo zaustaviti u Amarillu po uskrsno iznenađenje."
Pogledala sam ga, zatim nasmijane unuke. Srce kao da mi je palo u stopala. Bez razmišljanja sam izlanula "Nije valjda pas! Bolje je da nije pas! Zadnje što želim i što mi je potrebno je nešto o čemu moram dodatno brinuti".
Vidjela sam šok, očaj i povrijeđenost na svakom licu. Pokušala sam se ispraviti, ali nisam mogla popraviti štetu. Konačno mi je Don rekao: "Hoćeš li je barem pogledati?".
Složila sam se. Možete pretpostaviti što se dogodilo. Upoznala sam debelo dlakavo klupko krzna i odmah se zaljubila u nju, u Tarby, mješanku zlatnog retrivera i čau-čaua.
Je li ona netko o kome ću dodatno brinuti? O da! Treba je hraniti, davati joj vodu, njegovati, šetati i trenirati. Ali, vrijedna je toga. Definitivno.
Njezino mahanje repom i pogled kojim me pozdravlja uvijek mi poprave raspoloženje. Svaki put je spremna šetati sa mnom ili sjediti pored mene. Ako odem na sat vremena ili tjedan dana, uvijek me radosno pozdravlja kada dođem kući.