U prosincu se ponašamo kao da je smisao Božića mjerljiv u vatima. Što više lampica, to navodno više radosti. Fasade bliješte, izlozi pjevaju, a u istoj zgradi netko jede sam i tiho gasi svjetlo da mu nitko ne vidi usamljenost. Čovjek bi pomislio da smo civilizacijski napredovali do toga da znamo upaliti sve, osim onoga što treba: pažnju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Božić, međutim, nije nastao u izlogu. Počinje na rubu, u improvizaciji, u surovim uvjetima. Bog ne dolazi kao pobjednik s crvenog tepiha, već kao nezaštićeno dijete. To je kršćanstvo odozdo: teorija o ljepoti tu malo vrijedi, presudna je priča o ranjivosti. I baš zato je ta priča opasno realna. U njoj ne čujemo "kako treba", već "kako jest". Nema savršenog smještaja: postoje zatvorena vrata. Nema sigurnosti: postoje strah i bijeg. U toj tami, paradoksalno, počinje svjetlo.
Naš problem je što smo od Božića napravili projekt savršenstva. Sve mora biti "kao uvijek" ili još bolje. Stol mora izgledati kao naslovnica, obitelj kao reklama, raspoloženje kao dogovorena scena. Tad se čudimo što se baš tih dana najviše lomi. Ponekad je dovoljno da netko krivo pogleda, da netko spomene staru ranu, da se umor prelije u nervozu, pa se iza lampica pokaže ono što smo cijele godine gurali pod tepih. Božić tad postane test umjesto dara.
Zato mi je sumnjiv Božić koji služi kao bijeg u topli poplun, kao sezonska anestezija. Kolači i pjesme nisu problem, klopka nastaje kad postanu alibi. Ako se oko jaslica okupimo samo da bismo se nakratko osjećali bolje, a potom mirno nastavimo živjeti kao da se ništa ne tiče nikoga, blagdan se pretvara u dekoraciju. Dekoracija ne spašava čovjeka koji je ostao bez posla, ne grije staricu kojoj nitko ne zvoni na vrata, ne vraća dostojanstvo obitelji koja zimu provodi u vlažnoj sobi.
Božić traži nešto jednostavnije i teže: da se netko sjeti nekoga. Da odnesem topli kolač susjedu koji je sam. Da nazovem čovjeka za kojega znam da mu je prosinac najduži mjesec. Da prestanem glumiti sljepoću pred onima koji su ispali iz "normalnog". U svijetu u kojem se ljudi sve češće opisuju hladnim, dehumaniziranim riječima, ljudskost postaje mali čin otpora.
U jednoj staroj priči ljudi su se bunili protiv "ružne" božićne jele jer nije dovoljno lijepa za javni trg. Kriva, bez iglica, neugledna... Jedan ju je svećenik unio u crkvu, i to samo kako bi poručio cijeloj zajednici: ako na Božić nema mjesta za nesavršeno, promašili smo poantu. U nesavršenom se vidi čovjek. U čovjeku, makar lomnom i ranjivom, Božić traži svoje mjesto. Netko će reći: to je premalo, ne rješava ratove ni krize. Istina. Ali Božić nikad nije počeo od velikih rješenja, već od jedne male prisutnosti. I danas bi, kad bi se rodio među nama, bio ondje gdje su ljudi najizloženiji: u skloništu, na granici, u bolnici, u potleušici, u domu u kojemu se šuti jer nema snage za razgovor. Ne da nas posrami, već da nas probudi. Svjetlo koje Božić donosi ne natječe se s lampicama. Ono ne bliješti, ono grije. Grije samo tamo gdje je netko spreman biti čovjek: nježniji, strpljiviji, solidarniji. Ako već želimo da nam kuće svijetle, krenimo od onog najbližeg: da u susjedstvu netko osjeti da nije sam. To je, na kraju, najbožićnija rasvjeta.
Možda je to i jedina realna “božićna reforma”: spustiti ljestvicu idealnog, a podići ljestvicu dobrote. Umjesto da se iscrpimo u tome da sve bude savršeno, možemo izabrati da nešto bude istinito. Jedna rečenica manje, jedna isprika više. Jedan razgovor bez sarkazma. Jedno “oprosti” koje ne traži pobjednika. Jedan poklon manje, jedan obrok više za nekoga tko nema. I, što je najteže, malo prostora u vlastitom srcu za ljude koji nam nisu “po mjeri”. Božić ne traži da glumimo idilu. Traži da u krhotinama života pronađemo nit koja drži. Nije pitanje hoće li sve biti blagdanski lijepo, već hoće li netko zbog nas osjetiti olakšanje. Kad to postane mjerilo, lampice mogu ostati. Samo više neće biti zamjena. Ako ćemo se već natjecati, natječimo se u tome tko će više puta tijekom blagdana nekome vratiti osjećaj dostojanstva i mir.
POGLEDAJTE VIDEO: